Kada bacimo pogled iz Fejzine bašte prema Glavici,onda vidimo „viseće vrtove“ i kuće na vrhu padine koje pripadaju porodicama Muminagić, Mahić, Hajdarević (Lipšinca), Mesihović, Lalić.
S vremenom ove kuće su opustjele. Napustili su nas Muminagić Sabit i Fatima, Mahić Munib i Šida, Hajdarević Paša, Šada i Atija, Fatima i Mujo Lalić (Parapak)…
U kući Huse i Zejne Mesihović odrasla su njihova djeca na Gožulju:Suad,Suada, Zuhra, Omer i Ibrahim.
Suada i Zuhra su nas napustili,a kuća i „viseći vrtovi“ su opustjeli.
A tamo 60-tih godina u svim ovim kućama i „vrtovima“ bilo je živo,jer se odigravao život protkan mladošću,ljubavlju,radom…
…Imao sam privilegiju da dvije-tri godine kao dječak,koji je još uvijek boravio na Gožulju,posjećujem dom Huse i Zejne Mesihović.Razlog tome je moje odrastanje s njihovim sinom Omerom.Bili smo nerazdvojni tih godina uz uvažavanje osobnosti,tradicije,karaktera i svih onih razlika koje postoje među ljudima.Zejna je uvijek bila raspoložena i srdačna kada bi došao u njihovu kuću,a Huso bi pušeći lulu često mene „podkađivao“ dimom naravno uz šalu.
Njihova porodica je bila velika i mnogobrojna.Svi su oni dolazili u njihov dom,neki više-neki manje,a tako sam ih upoznao.Jedna Zejnina sestra je rodila Sabita,Džemu i Zekiju(Kiju) Mahić(Grando),a druga sestra je rodila djecu Sulejmana Muminagića(Velagića).Zejnin brat je bio učitelj Nović,a Husin brat je bio Haso Mesihović-Pivac.
Prilikom tih posjeta upoznao sam i našu Zuhru kao djevojku od dvadeset godina.Volila se šaliti sa mnom a ponekad bi u njihovoj avliji „razbacili“lopte.Imala je veoma jak udarac(šut) loptom da bi Omera i mene njeni udarci loptom „obarali s nogu“.Ponekad bi se zaigrali „obaranja ruku“ i u tome nismo imali uspjeha u nadmetanju sa Zuhrom.To sam tumačio time da je Zuhra postala snažna trenirajući i igrajući za ORK“Ljubuški“ u doba kada je ovaj klub bio najjači u svojoj historiji.
Zuhru pamtimo kao trgovca na destinacijama i trgovinama u „Kasarni“(gdje joj je i otac radio!),na Gožulju,na „Starom Pazaru“.U kontaktu sa njom u prodavaonici to je bilo „više od trgovine“.Nije to bila obična kupovina.Uvijek su tom prilikom slijedili komentari,od stidljivog osmijeha do grohota.Ponekad smo je vidjeli i kada bi se naljutila ali smo znali da to nije „zavazda“.
Još se sjećamo njenog legendarnog „fiće“, kako uvijek „drugom“jezdi prema Gožulju.Zuhra kao rijetko koja žena u to doba je uspješno kormilarila „fićom“ uz neizbježnu cigaru i dimove.
U posljednje vrijeme su stizale vijesti o pogoršanju zdravlja naše Zuhre.
Dok smo bili mlađi,stariji bi ponekad rekli:“Hvala Bogu da ima umrijeti“!Kao mlađi čudili smo se takvim izjavama.Nažalost životno iskustvo potvrđuje da su stariji bili u pravu.
Tako odlazi i naša Zuhra!
Njenim odlaskom gube se obrisi života na Gožulju,kada smo kao Gožuljani bili skupa,radosni i bezbrižni,misleći da nas ništa ne može razdvojiti.Nažalost,gorka stvarnost nas demantira.
Izražavamo saučešće njenoj djeci,Emini i Nermi,braći Suadu,Omeru i Ibrahimu kao i široj rodbini!
Kemal Mahić