DANAS, 15. jula, se navršava punih 6 godina od ubistva rahmetli Magdija Dizdarevića u Mostaru. Podsjećamo, pri izlasku iz džamije sa jacije namaza, ispred harema džamije u Mostaru, napadnuta je grupa vjernika od strane 40-ak alkoholiziranih i drogiranih osoba koji su tu priliku iskoristili da se „obračunaju“ sa „vehabijama“. …
Kao ishod tog događaja bila je smrt rahmetli Magdija Dizdarevića. Taj povučeni momak, vjernik musliman, islamskog morala i ahlaka, ubijen je zbog svog islamskog izgleda iako je bio čovjek koji nikome nije nažao učinio A nekamoli nekoga povrijedio.
Neposredno nakon njegove smrti, za portal saff.ba intervju je dao Magdijev brat Edib Dizdarević koji je kazao: “Bila je srijeda 15. juli 2009. godine. Moj brat i ja došli smo u džamiju da klanjamo jacija-namaz. Bio je proučen ezan za jacija-namaz, A Magdi i ja sjedili smo na sofama ispred samog ulaza u džamiju iščekujući ikamet za farz-namaz, što je bila naša uobičajena praksa. Tada smo čuli dječiju galamu i viku ispred ulaza u harem Šarića džamije i ja sam ispred ugledao brata Harisa Dvizca. Na samom ulazu u harem vidio sam još jednog džematliju, a drugi koji je bio već ušao, vratio se nakon što je čuo viku. Moj rahmetli brat i ja također smo izašli da vidimo šta se dešava.
Tu ispred haremskih vrata zatekao sam Erola Beganovića kako se raspravlja sa Harisom i pokušava da nasrne na njega. Međutim, u tom pokušaju ga je sprečavao komšija Zukanović i smirivao situaciju. Mi smo pitali o čemu se radi, i od Dvizca saznajemo da ga je udario Erol na autobuskom stajalištu oko 20 metara udaljenom od ulaza u harem i da je on povrijedio ruku i da vjeruje da je slomljena jer ga boli i ne može da je pokreće. Tu se situacija smirila i Erol i Zukanović odlaze na vrh jednog sokaka koji vodi na Hadžića liman (igralište pored rijeke Neretve) na kojem se tu noć odvijala proslava godišnjice formiranja Mostarskog bataljona. AUTO Dvizca, u kojem su mu bili supruga i malo dijete, bilo je parkirano na autobuskom stajalištu odmah preko puta tog sokaka. Mi smo krenuli sa Harisom do auta da vidimo kako ćemo da ga odvezemo u bolnicu jer on nije mogao da vozi. Magdi je zaostajao za nama. Prišli smo Erolu i Zukanoviću koji su stajali odmah preko puta da vidimo zašto ga je udario, šta je dakle razlog. Tu su se Erol i Dvizac opet sporječkali i Dvizac mu je uzvratio udarcem poput tača. Na to je Erol utrčao u sokak i izvadio mobitel prijeteći riječima: ”Sad ćete vi vidjeti, sad ćete vidjeti.”
Zukanović ga je smirivao, ali on nije na to reagirao. Zatim je počeo da nam psuje Aliju (misli se na rahmetli Aliju Izetbegovića) i da vrijeđa islam. Nakon toga je otrčao niz sokak na Hadžića liman, A mi smo krenuli ka autu Dvizca da vidimo kako da ga odvezemo u bolnicu. Za nekoliko trenutaka na vrhu sokaka pojavila se grupa od otprilike 15 mladića i ljudi, pa možda i više. Za čas su napunili ulicu. Tu je među njima bio Erol i govorio: ”Hajte sad, hajte sad.” U trenu su se dvije skupine sporječkale i izbila je masovna tuča. Nakon što sam primio udarac u desno oko od Adnana Ivkovića, ja sam se uhvatio ukoštac sa njim i pokušao ga oboriti na zemlju. Kroz glavu mi je prošla misao da bi me mogli oboriti na zemlju njegovi drugovi i da me tad izudaraju, ja se tad izvlačim iz mase. Desno oko mi je nateklo i na njega sam slabije vidio, a i krvarilo je. Primijetio sam da mi krv kaplje po vratu i tada sam uvidio da sam imao i ozljedu na tjemenu glave. Prema snimku, a i po sjećanju, mom rahmetli bratu koji je stajao udaljen od mase na sredini ulice prilazi Igor Salčin i PAR sekundi nakon njegovog prilaska moj rahmetli brat ostaje ležati nepomično na asfaltu. Posljednji smrtonosni udarac mom rahmetli bratu Magdiju nanio je Igor Salčin.
Nedugo nakon toga ja mu prilazim i vidim da je u polusvjesnom stanju i da ”krklja”. Pokušavao je progovoriti i očima mi je nešto išaretio, ”gestikulirao” ukazujući u pravcu Igora, bio sam uvjeren da mi je htio reći nešto na takav način. Pokušavao je da ustane na stranu, ali nije mogao, smirivao sam ga i tješio. Umivali smo ga vodom, jedan komšija mu je pružao pomoć brinući se da mu se jezik ne vrati kako se ne bi ugušio. Neko je pozvao hitnu i odvezli smo ga u bolnicu gdje mu je ukazana prva pomoć, a kasnije, nakon što mu se stanje te noći pogoršalo, morao je biti operisan. Cijelu noć sam proveo u bolnici. Operisao ga je doktor Ibrahim Konjhodžić. Operacija je trajala otprilike dva i po sata. Na licu doktora vidio sam zabrinutost. Upitao sam ga za brata: ”Doktore, kako je?” Rekao je: ”Brat ti je u vrlo teškom stanju, vrlo teškom. Imao je frakturu lobanje i oštećenje mozga na dvije strane i jako unutrašnje krvarenje.” Došlo je do oticanja mozga. Nisam mogao da vjerujem da se sve to dešava. Jednostavno, sve mi je djelovalo kao da sanjam. Vidio sam da su doktori uradili koliko su mogli, a istinsku vlast NAD sudbinom i konačnim ishodom moga rahmetli brata Magdija imao je samo Allah, subhanehu ve te'ala, Gospodar Milostivi i Plemeniti.
U petak u jutarnjim satima dobio sam poziv na kućni broj. Bio je to doktor Vinković. Izjavio mi je saučešće i rekao da mi je brat umro u 7 sati toga jutra. Ta vijest me jako pogodila kao i moju porodicu. Bili smo tužni, plakali smo zbog gubitka i rastanka sa njim. Molim Uzvišenog Allaha, Gospodara Arša veličanstvenog, da mom bratu oprosti grijehe, da ga sačuva od patnje u kaburu i džehennemske vatre i da ga uvede u Džennet u društvo vjerovjesnika, iskrenih, šehida, a i dobrih Allahovih robova, a kako su samo oni divno društvo. I molim Uzvišenog da ubici moga brata podari kaznu na dunjaluku i ono što je zaslužio na ahiretu.”
Podsjećamo da za smrt Magdija Dizdarevića niko nije osuđen te ovim putem pozivamo nadležne pravosudne institucije Hercegovačko-neretvanskog kantona da riješe ovaj slučaj.
Magdija ne možemo vratiti, on je otišao tamo gdje mu je sigurno bolje, ali možemo tražiti da se njegov ubica dovede pred „lice pravde“. Barem to možemo uraditi za Magdija.
Autor: Esed Ivojević