Kategorija: Historija
Datum kreiranja ponedjeljak, 08 Novembar 2010 07:53
Datum posljednje izmjene ponedjeljak, 08 Novembar 2010 07:53
Objavljeno ponedjeljak, 08 Novembar 2010 07:53
Klikova: 759
Dvadeset devetog juna 1945. godine komunisticki režim Josipa Broza Tita pocinio je strašan zlocin. Tog dana strijeljan je istaknuti bosanskohercegovacki intelektualac, naucnik i pisac, profesor Mustafa Busuladžic. Tim cinom, komunisticki režim pokazao je svoje pravo lice: smaknucem istaknutih bošnjackih intelektualaca oznacen je pocetak svojevrsnog genocida nad najbrojnijim narodom u Bosni i Hercegovini – Bošnjacima.
Taj režim je za vrijeme svoje vladavine permanentno i sistematski radio na gašenju i zatiranju bošnjackog identiteta, kulture, jezika i vjere. Interesantno je da se tacno pedeset godina nakon pogibije šehida Mustafe Busuladžica, u julu 1995. godine, naocigled cjelokupne svjetske javnosti, desio zlocin u tzv. “zašticenoj zoni – Srebrenica”. Zacetke srebrenicke i, opcenito, bošnjacke tragedije treba, svakako, tražiti i u komunistickim smaknucima istaknutih bosanskohercegovackih inetelektualaca, što je uistinu i bio šehid Mustafa Busuladžic. Iako je živio samo 31 godinu, šehid Mustafa Busuladžic ucinio je mnogo hajra za Bosnu i Hercegovinu i njene narode, narocito za Bošnjake.
Životni put Mustafe Busuladžica
Mustafa, sin Smaila i Emine, Busuladžic roden je 1. aprila 1914. godine, u Gorici kod Trebinja. U rodnom mjestu završio je mekteb i osnovnu školu, nakon cega odlazi u Travnik gdje se upisuje u Elci Ibrahim-pašinu (Fevzija) medresu. Poslije jedne ili dvije školske godine odlazi u Sarajevo i upisuje se u Gazi Husrev-begovu medresu u kojoj je maturirao 1936. godine. Te godine upisuje se i na Višu islamsku šerijatsko-teološku školu (VIŠT), gdje je diplomirao 1940. U jesen te godine odlazi u Italiju (Rim) na postdiplomske studije iz orijentalistike. Izvjesno vrijeme bio je spiker na radiostanici Rim koja je emitovala program na hrvatskom jeziku. Tada je, takoder, bio saradnik italijanskih casopisa Mondo Arabo i Oriento Moderno.
U Italiji je proveo dvije godine, a po povratku biva postavljen za profesora-suplenta u Šerijatskoj gimnaziji u Sarajevu. Honorarno je predavao u Gazi Husrev-begovoj ženskoj medresi, Realnoj gimnaziji i Srednjoj tehnickoj školi. Mustafa Busuladžic pokazao se kao izuzetno dobar pedagog i metodicar, uspostavljajuci prijateljske odnose s ucenicima, što je ostavilo dubok trag na sve one kojima je predavao.
Svi koji su poznavali rahmetli Mustafu Busuladžica spominju da je on bio i vrstan vaiz. Svoje vazove i predavanja držao je u Sarajevu (Careva i Cekrekci džamija), Zenici, Visokom, Trebinju, Banjoj Luci, Tuzli i Skoplju. Hafiz Mahmud Traljic je o njegovim vazovima zabilježio: “Gdje god je on vazio ili predavao, prostorije su bile ispunjene do posljednjeg mjesta. Neke od svojih vazova i predavanja je i štampao. Njegovi vazovi, predavanja i uopce objavljeni radovi imaju težinu i vrijednost i danas, nakon pedeset i više godina, kao i kad su održani ili štampani.” U istinitost tih rijeci može se uvjeriti svako ko procita, danas šezdeset godina nakon njegove smrt, neki od njegovih štampanih vazova ili radova.
Raznovrsnost i bogatstvo Busuladžicevih djela
Busuladžic je poceo pisati još kao ucenik viših razreda Gazi Husrev-begove medrese. Za vrijeme svog kratkog života (živio je svega 31 godinu), napisao je brojne radove iz razlicitih oblasti. Radove je objavljivao u tadašnjoj islamskoj periodici: Novi behar, Muslimanska svijest, El-Hidaje, Glasnik VIS-a; kalendarima Islamski svijet, Narodna uzdanica i Gajret. Objavljivao je i u drugim glasilima kao što su: Kalendar Hrvata, Vecernja pošta, Naša domovina i druge publikacije, a bio je i saradnik Hrvatskog dnevnika iz Zagreba i sarajevskog Osvita. Najviše radova objavio je u Glasniku VIS-a (23), Novom beharu (20), El-Hidaji (17) i kalendaru Narodne uzdanice (5).
Karakteristike Busuladžicevog pisanja bile su elokventnost i utemeljenost. Pisao je radove iz brojnih oblasti: islamske nauke, kulture, književnosti, historije – narocito historije muslimana Bosne i Hercegovine, komparativne religije, te pisao o aktuelnim problemima muslimana tog vremena (1932-1944). Pisao je i prikaze novoizašlih knjiga iz tog perioda., kao npr. prikaz djela Muhammed, a.s., u svjetlu evropske kritike Hazima Šabanovica. Povodom smrti dvojice istaknutih bosanskih alima Derviša Korkuta (1943.) i Mehmed-ef. Handžica (1944.) napisao je radove Životno djelo Derviša A. Korkuta i Handžic kao nastavnik. O Mehmed-ef. Handžicu objavio je i jedan poduži rad u italijanskom casopisu Oriente Moderno, dok se nalazio na postdiplomskom studiju u Italiji, 1942. godine.
S obzirom da svi njegovi radovi zrace izuzetnom snagom duha, te ljepotom misli i stila, teško je neke radove posebno izdvojiti. Evo naslova samo nekih njegovih radova, kao primjer širine i raznovrsnoti njegovog spisateljskog opusa. Kur'an i uporedno proucavanje religije (Glasnik VIS-a, god. IX, 1941, br. 4-5, str. 119-131); Razmišljanja o Bogu i religiji (Glasnik VIS-a, god. VI, Odnos muslimana prema nemuslimanima (Glasnik VIS-a, god. XII, 1944., br. 4-5, str. 72-81); Uzroci napretka prvih muslimana (Glasnik VIS-a, god. XI, 1943., br. 11-12, str. 261-269); Muhammedova, a.s., deklaracija o pravima i dužnostima covjeka (Gajret, god. 1940., br. 1-2, str. 29-30); Dužnosti i njihov smisao u našoj sadašnjici (El-Hidaje, god. VI, 1942/1943., br. 12, str. 329-333); Socijalni duh islama (Novi behar, god. X, str. 1937., br. 17-19, str. 219-220); Misli o sudbini naroda i zajednica u povijesti (Novi behar, god. XVI, 1944., br. 19, str. 293-296); Kult golotinje (El-Hidaje, god. VIII, 1944/1945., br. 7-8, str. 220-225); Gazalija kao pedagog (Narodna uzdanica, god. 1940., str. 177-178); Carlyleov sud o Muhammedu, a.s. (Narodna uzdanica, god. 1944., str. 113-117); Nekoliko protuvjerskih obicaja kod nas (u tri nastavka u Novom beharu, god. XVII, 1945., brojevi 3, 4 i 5).
Neke od svojih dužih radova Busuladžic je objavio u Sarajevu kao zasebne publikacije, a to su sljedeci radovi: Ebu Nasr el-Farabi (1934.); Jedna sjajna stanica islamske historije (1935.); Osman-paša Resulbegovic (1939.); Muslimani u sovjetskoj Rusiji (1943.); Problem derogacije u islamskom pravu (1944.); Prvi prijevodi Kur'ana u svijetu i kod nas (1945.).
Neki Busuladžicevi radovi ostali su nedovršeni, poput monografije o Muhammedu, a.s., gdje je rukom napisao oko 300 stranica, ali rana smrt ga je, nažalost, sprijecila da to djelo dovrši do kraja. Prema rijecima njegovog sina prof. dr. Muhammeda Busuladžica (kojeg smo kontaktirali prilikom pisanja ovog priloga), rahmetli šehid Mustafa je spomenutu monografiju o Muhammedu, a.s., smatrao svojim najvažnijim (životnim) djelom.
Kao iskreni vjernik, koji je osjecao probleme ummeta kojem je pripadao, nije zanemario da piše ni o stanju muslimana u svijetu, narocito o teroru kojem su bili izloženi muslimani boljševicke Rusije i, opcenito, Sovjetskog Saveza. Njegov rad muslimani u sovjetskoj Rusiji poslužio je komunistickom režimu kao osnova za optužbu protiv njega, a kasnije, kada je tom istom režimu trebalo materijala protiv Sovjetskog Saveza, nakon Rezolucije Informbiroa, služio se tim istim tekstom zbog kojeg je rahmetli Busulafžic osuden na smrt i nevin strijeljan.
Busuladžic kao vizionar i mislilac
Najbliži savremeni islamski mislilac i djelatnik s kojim bi se mogao uporediti Mustafa Busuladžic jeste egipatki pisac Sejjid Kutb (1906-1966.). Iako su bili savremenici, njih dvojica nisu bili u kontaktu niti su, po našim saznanjima, znali jedan za drugog. Medutim, njihovi životni putevi kao i ciljevi za koje su se zalagali bili su isti: i jedan i drugi bili su zabrinuti za stanje muslimana i nastojali su dati doprinos da bi se to stanje popravilo. Takoder, obojica su bili žrtve totalitarnih režima: Busuladžic – komunistickog, a Kutb – arapskog nacionalistickog.
I Busuladžic, kao i Kutb, u svojim spisima razmatraju stanje ljudskog duha, koji u savremom dobu proživljava veliku krizu. Kazano Busuladžicevim mislima, u savremenom dobu covjek postaje supstancija, on je a ne Bog subjekt povijesti, materija zamjenjuje duh, ropstvo slobodu, profanost svetost, nadu nihilizam. Takvo je stanje ljudske savremenosti i to su sve pokazatelji krize ljudskog duha. U takvom razumijevanju svijeta covjek ne može da nade svoje stajalište, svoj oslonac, usmjeritelja, nacelo i tacku koja ce mu omoguciti da taj svijet razumije i sebe odredi i usmjeri u njemu. U savremenim tokovima transcedencija je proglašena fikcijom i utvarom umobolnih metafizicara.
Rezultat takvih poimanja je degradacija ljudskog života na Zemlji: savremeni covjek osjeca zebnju, strah, tjeskobu i mucninu, a njegov život je u velikoj mjeri dehumaniziran, o cemu svjedoci enorman porast kriminala i zlocina na svim stranama svijeta, kao i odavanje raznim porocima i nemoralu. “Nauka i filozofija nisu mogle otkriti smisao života” – kategorican je Busuladžic, a ateizam je, po njemu, “žig sramote otisnut na ljudski razum”.
Zapad je izgubio religiju i moral, smatra Busuladžic. To je zbog toga što je Zapad zaboravio na Boga i zato se tamo, nastavlja on, dešavaju socijalni paradoksi koji daju žig našoj epohi… U doba grandioznih uspjeha tehnike i džinovskih napredaka industrije, kad jedni umiru od presitosti, u svijetu vlada strahovita bijeda i nezaposlenost, milioni umiru od gladi. Evropa se našla pred pogibeljnim posrtrajima. Da bi se izbjegle katastrofe i stvorio novi poredak države su pribjegle raznim raznim ekstremnim ideologijama kao što su: komunizam, fašizam i nacional-socijalizam.
Busuladžic i opstanak Bosne i Bošnjaka
Jedno od pitanja kojima je Mustafa Busuladžic posvetio veliku pažnju i znacaj u svojim radovima jeste opstanak muslimana u Bosni. On to, pitanje, zapravo, postavlja u kontekst opstanka muslimana u Evropi, jer prije nasrtaja na muslimane u Bosni i Balkanu zatrte su i uništene druge velike muslimanske zajednice u Evropi: ona u Španiji (Endelus) i Italiji (Sicilija). Busuladžic je živio u vremenu kada su se prilike za muslimane na Balkanu i u Bosni u velikoj mjeri promijenile: na lijep, ljudski odnos muslimana prema nemuslimanima, svijest o susjedskim dužnostima i lijepom odnošenju prema nemuslimanima, na vjersku toleranciju i podnošljivost citavih pet stoljeca (a sve to je izviralo iz etickih ucenja islama), muslimanskim narodima Balkana uzvratilo se njihovim klanjem.
Busuladžic s pravom primjecuje da izmedu klanja u prošlosti i onih koja je muslimanski narod doživio u Drugom svjetskom ratu postoji ocit kontunitet, koji ce biti nastavljen do potpunog fizickog istrebljenja. Zato on apeluje da se muslimani, pojedinacno i kolektivno, probude i sagledaju pogibelj koja im prijeti u bliskoj buducnosti. “I onim najsentimentalnijim treba da bude jasno, da je tolerancija eticna i moralna, ako postoji reciprocna uzajamnost, da tolerancija ne samo da ima svoje granice nego može biti porazna, ako iz dogadaja ne bi povukli potrebne konsvekvence.” Zato Busuladžic zahtijeva promjenu stava: balkanskom hajduckom mentalitetu ne može se odgovoriti sentimentalnošcu, smatra on. Tolerancija ne može ici dotle da gledamo vlastito uništenje. Kao muslimani možemo opstati samo ako kao cjelina uzvratimo neprijatelju istom mjerom.
Busuladžic insistira na na tome da se muslimani okrenu sebi i da svoju sudbinu ne prepuštaju u tude ruke. Misao o neodložnoj okrenutosti sebi, kao nacinu opstanka, on stalno varira i podcrtava, pozivajuci se pritom i na brojne islamke izvore. Takva je misao za duhovni ustroj i biološki opstanak Bošnjaka itekako važna i u današnjem vremenu kada su Bošnjaci svoju opstojnost uveliko prepustili u ruke drugima.
Busuladžic smatra da je svaki narod, više ili manje, skrivio svoju nesrecu; on je bio sudionik svoje tragedije, i pitanje njegove sudbine rješavalo se u njemu samom, a nikada izvan njega. Vanjske okolnosti su na drugom mjestu, jer nijedan narod nije propao zbog jedne izgubljene biteke, ili uslijed iskljucivo vanjskih uzroka, nego je raspadanje pocinjalo iznutra, u njegovom unutarnjem bicu, a vojnicki porazi su samo ubrzavali to raspadanje. Busuladžic porucuje da granicne vjerske skupine, kao što su muslimani Bosne i Hercegovine koji žive na razmedu Istoka i Zapada, treba da budu oprezne u primanju tudih ideja i da slijepo ne imitiraju Zapad, kidajuci vezu sa svojom prošlošcu i kulturom.
Takva razmišljanja koja je Busuladžic hrabro iznosio u svojim radovima (za)smetala su onima koji ne žele dobro ni Bosni ni Bošnjacima. Komunisticki režim je odmah po dolasku na vlast, u maju 1945. godine, uhapsio Mustafu Busuladžica i, po kratkom postupku, presudio da bude pogubljen strijeljanjem. To je i ucinjeno 29. juna 1945. godine, u sarajevskom naselju Velešici, iza Željeznicke stanice.
Allaha Uzvišenog molimo da rahmetli Mustafu Busuladžica nagradi Svojom nagradom u Dženneti-Firdevsu, a nama Bošnjacima da podari pameti i snage da opstanemo kao muslimani na ovim prostorima. Amin!
Izvor: Novi Horizonti br. 71. hfz. dr. Safvet M.Halilovic