Oni su samozatajni, tihi, nenametljivi. Nikad u prvom planu, skromni, ne traže ništa posebno za sebe. Odgovorni su u poslu, uporni, predani. Iz njih izvire blagost, mir, dobrota, iskrenost. To je slika običnog malog poštenog čovjeka, kojeg se ne susreće tako često, ali ima ih… Samo ih ne zapažamo jer su nezamjetni i u njihovu ponašanju i životu nema iščašenosti. Na žalost, i društvena zajednica ih ne primjećuje. Ako se i dogodi, to je vrlo rijetko.
No, ljubuška društvena zajednica se izdignula visoko i prepoznala i istaknula jednog svog malog velikog člana. To je Vinko Primorac, viši sanitarni tehničar, zaposlenik u Domu zdravlja Ljubuški. U povodu Dana općine dodijeljena mu je nagrada općine Ljubuški za životno djelo. Bio je to najljepši, ali i najsentimentalniji i najdramatičniji trenutak svečane sjednice OV-a Ljubuškog.
Svi nazočni uzvanici i gosti, domaći i sa strane, osjetili su da je riječ o ljudskoj veličini, čovjeku bez premca, tako malom, a opet tako velikom. Vidjelo se to po pljesku kad je primio nagradu, a posebice kad je stao pred mikrofon kako bi se zahvalio. Posve se zbunio.
Riječ stala u grlu i nikako krenuti. Publika to osjeća i podupire ga dugim pljeskom. On tiho kaže: “Hvala” i opet stanka. Publika ga opet hrabri pljeskom i on počinje:
“Poštovani načelniče, uvaženi gosti, dame i gospodo, dragi prijatelji…”, ali glas dršće…, ponovno se začuje pljesak…
“Želio bih se samo srdačno zahvaliti svima koji su prepoznali rad…” No, vrhunac je uzbuđenja i ganutosti i krenuše suze… Ipak se pribra i drhtavim glasom nastavi: “Oprostite na mom emotivnom istupu…, ovo je moje prvo javno priznanje… Hvala, hvala do neba svima. I lijep pozdrav svima, i želim puno uspjeha u budućem radu našem načelniku i svim ljudima u obavljanju odgovornih dužnosti u javnim poslovima. Ne bih želio izdvajati nikoga, a želim pozdraviti sve.”
Dvoranom se ponovno prolomio pljesak. Prije uručenja nagrade voditelj je dugo čitao o Vinkovim vrlinama, zaslugama, čovječnosti i humanosti u radu i odnosu s bolesnicima, što ga kao zdravstvenog djelatnika krasi cijeli radni vijek.
Ivan Kaleb | Večernji list