Jutros smo „prije zore i bijela dana“ otišli u fabriku taksijem.Taksi je bio nebesko plavetne boje kao i hiljade ostalih taksija u Ishafanu.Taksista je bio punacak i brkat veseljak i ne bi me iznenadilo da je rekao da je porijeklom Nišlija ili Leskovcanin.Imao je sat i lanac,i vozio nas je u bescjenje.Na glavi je nosio šubaru od astrahana i uši su mu bile pune pamuka.Od tog silnog pamuka mogle bi se isplesti dobre carape ili napraviti bar jedan djeciji jorgan.
Jurili smo nekim ružnim i neuglednim dijelovima grada skorašnjeg porijekla kojih kao i obicno nema ni u jednom turistickom projektu.Ovi sokaci bili su puni najamnih kucerina na orijentalni nacin.Onako neispavan i mahmuran,zapamtio sam da smo se probijali izmedu nekih sitnih pletara punih voca,povrca i svakojakih zerzevata i izbjegli nekoliko opasnih sudara sa kamilama,konjima i autobusima.Iz kapija su kuljala djeca.Svaka ova kucerina licila mi je na školu punu daka.Te kuce bile su kao ogromne lubenice,pune košpica koje je neko iz nehata tresnuo o zemlju i onda otišao za svojim poslom.
Pred kafanama su sjedili ljudi,pušili prve jutarnje nargile,pili mirisavi zeleni kineski caj i bili neobicno zamišljeni za ovo doba dana..neki su igrali šeš-beš.Šeš-beš je prastara perzijska igra i igra se i dan-danas u mome Konjicu,daleko odavdje na zapad,pa onda na sjever,cak do hladnih zelenih voda Neretve.Putnici,vojnici,trgovci ili carski cinovnici prenijeli su ovu zanovijetnu igru iz Doline plodnog polumjeseca cak i do bosanskih i hercegovackih kasaba u dalekom balkanskom vilajetu na sjeveru do zemlje Rumelije i zapadno do Srbistana.
Carski cinovnik me uz put uvjerava kako je sva mudrost svijeta došla sa Orijenta i nikako da mi objasni kako se i on obreo na Istoku.Ipak,u jedno sam siguran,ograda je izmišljena na Istoku,visoki zidovi kojima su ograšene ove kuce na Orijentu imaju višestruki smisao.Prije svega,dvorište je postalo još jedna odaja dobro skrivena od urokljivih i radoznalih ociju stranaca.Ona postoji da sakrije siromaštvo ubogih od ociju silnika,ali isto tako i da zakloni bogatstvo i raskoš mocnih od ociju zavidljivaca i pakosnika.Visoki sivi zidovi oko ovih kuca u Isfahanu su jednolicni i ne govore ništa putniku kao da su se zarekli svojim gospodarima da nikome i nikada nece odati tajnu koju svojim nabojem cuvaju.
Na moje vapijuce molbe cinovnik se smilovao i svratismo u jednu kafanu na caj i prve jutarnje nargile.Ja sam uzeo nargile sa duplim slojem tumbecije.Tumbecija je narociti perzijski duhan u listu koji se puši na nargilu.Njegov miris i hladan dim koji prolazi kroz vodu ujutro izaziva blagu prijatnu vrtoglavicu koja covjeka natjera da mudro odustane od svake dnevne aktivnosti i naporna posla i da se blaženo preda carstvu snova,blage obamrlosti i stanja utmulosti.Jak zeleni kineski caj takvo mudro stanje i raspoloženje svojim mirisom i ukusom samo još više podstice.Cinovnik je samo strepio da ja ne porucim još jednu nargilu i još jedan crveni cajnik ukrašen gušterima,aždajama i svakojakim zelembacima i stalno je gledao na svoj rucni sat ruske proizvodnje.
Sa kafanske terase pružao se pogled na okolna pusta i siva brda koja okružuju Isfahan i na dvorištu naše radionice u kojoj se prave kore za pitu.Po dvorištu se muhalo desetak ljudi u bijelim mantilima kao kakvi bolnicari.Po njihovom broju i užurbanosti mogao sam mirne duše zakljuciti da Persijanci vole piti i da je troše u ogromnim kolicinama.Po okolnim brdima mogao sam zakljuciti da sve što se zeleni,miriše i šareni u Isfahanu,donijela je,posadila i odgojila ljudska ruka.Svi ti silni mirišljavi vrtovi i perivoji nikli su u pustinji i samo je silna ljubav prema ljepoti,zelenilu i cvijecu ovaj grad pretvorila od gole ledine u bujnu gradinu punu svakojakih šarenih ptica pjevacica i marljivih pcelica.Zujanje pcela cuje se i na ovoj kafanskoj terasi u ubogom predgradu Isfahana oko silnih saksija cvijeca koje skoro sprecavaju pristup kafanskim stolovima.Nigdje na Zapadu nisam vidio grad koji ima toliko raznovrsnog cvijeca,sem možda Sevilju u Španiji.U Sevilji mi nije dosta što su sve avlije zasadili cvijecem,nego su cak i sve zidove kuca ukrasili saksijama.
U blagoj jutarnjoj izmaglici pojavilo se sada i plavo kube Lutfulahove džamije i vitka minareta Kraljevske džamije koja se na povjetarcu klate.Izgubljena u izmaglici i odvojena od velikog trupa džamije,izgledala su kao dva velika jarbola neke bogate galije koja je zalutala i nasukala se u velikoj bašti kada se more naglo povuklo i sakrilo se od nje cak u Persijski zaliv.Ili su minareta bila bar kao dva luksuzna držala oko skupocjene mastionice koja se nije mogla ni nazrijeti a kamoli razgovjetno vidjeti.
Lutfulahova džamija koja se svakog casa sve jasnije vidjela majstorsko je djelo skoro nestvarne ljepote.Gradio je neimar Mohamed Reza Isfahani koji se i kaligrafski potpisao u jednoj niši kao „skromni,ponizni i siromašni zidar što moli za milosrde Božije,kao sin bogobojažljivog majstora Huseina“ mjeseca ramazana,desetog dana godine 1028.po Hidžri,ili 1618.po našem racunanju vremena.
Ta jedinstvena bogomolja podignuta je u vremenu Safavida,za valde šaha Abaza Velikog,kao carska džamija koja nema minareta ni predvorja i služi za molitvu samo caru i njegovoj porodici.Ime je dobila po velikom šiitskom šeiku Lutfulahu nadarenom propovjedniku Alijinog bratstva koji je ovamo došao,skromno živeci od milodara,cak iz dalekog sela Džebalijamila negdje u planinama Libana i zauvjek se nastanio u ovoj Dolini plodnog polumjeseca.Voljen i poštovan u narodu,pod visokom zaštitom velikog šaha,zaslužio je da carska džamija ponese njegovo casno ime,ime prvoga medu slugama Božijim u prostranoj šahovoj carevini.
Zaista Isfahanu nedostaju samo Trebevic,Vrelo Bosne,Hrid i Bakije da bude najljepši grad na svijetu.Castio sam carskog cinovnika i taksistu po jednom gurabijom i bio odveden u fabriku tekstila.U fabrici nas je docekao direktor,veoma ugladen covjek i raspitivao se za Paracin u kome je bio prije dvije godine.
U fabrici sam vidio mnogo mašina,a još više ljudi,žena i konca.
Na koncu konca sve je bilo na elektriku.