Možda čak Milanović i nije zlonamjeran prema BiH, nego je samo površan, neinformiran, odnosno informiran “unilateralno”. Pa tako recimo nije mogao saznati da BiH, već godinu dvije, ipak ima kakvu takvu vladu, a da je Hrvatska nema, i neće imati još pola godina.
Piše: SENAD AVDIĆ
Olimpijske igre iz Rija gledao sam na četiri televizije, javnim emiterima BiH, Srbije, Hrvatske i jednoj španjolskoj platformi.
Slovenci su me, kao digitalnog ilegalnog emigranta, ovog puta zeznuli, kodirali su prenose iz Rija. Televizija Srbije je Olimpijadu prenosila na dva kanala, silnu lovu skršila, zbog toga im Vučić sada trkelja po financijskim knjigama, HRT samo na jednom – Drugom.
Negdje usred Olimpijade zaključio sam da HRT vjerovatno uopće ne bi prenosio taj globalni sportski spektakl, kada na njemu ne bi bilo hrvatskih sportaša!
Održavaju se, recimo, kvalifikacije u bacanju kugle za muškarce. Bosna i Hercegovina ima tri predstavnika, Hrvatska samo jednog. Na HRT-ovom “unilateralu” vidjeli smo sve hitce Hrvata i niti jedan bosanskih kuglaša. Istina, bacali su loše, ali sve da su Alić, Pezer i Mešić kuglu zafrljacili preko 23 metra ne bi to poremetilo domoljubnu, sebičnu hrvatsku televizijsku šemu.
Usain Bolt imao je sreću da se njegove trke nisu poklpale sa nastupima hrvatskih sportaša, inače nikada hrvatski televizijski gledatelji ne bi saznali da je ponovo osvojio tri zlata. Te sreće,
međutim, nije bio drugi najbolji trkač današnjice Mo Farrah, jer je hrvatski televizijski unilateral tih 13 minuta koliko je trajala najbolja trka Olimpijade, na pet kilometara, fokusirao na bacačice
koplja, pobjednicu Saru Kolak, ali i svaku njenu konkurentkinju.
Slično se ponovilo i u ženskom skoku u vis, gdje je nastupala Blanka Vlašić: da su ćuskije padale na drugim borilištima ne bi to poremetilo hrvatske “nacionalne” prioritete.
Zgodnu anegdotu su mi, glede Blanke Vlašić, ispričali rukometni trener Zvonimir Noka Serdarušić i njegova supruga, oboje prekaljeni Mostarci. Noka je prije četiri-pet godina trenirao njemački “Kiel” i doveo ekipu u Doboj na “Turnir šampiona”.
BESPUĆA GEOGRAFSKE ZBILJNOSTI
Zvijezda “Kiela”, francuski rukometaš hrvatskih korijena, Nikola Karabatić u to se vrijeme zabavljao s Blankom Vlašić koja je krenula autom iz Hrvatske da ga posjeti u hotelu “Kardial” u Tesliću gdje su učesnici turnira bili smješteni.
“Ostavio Nikola svoj mobitel kod mene dok je trajala utakmica “, priča gospođa Serdarušić, kada zove uspaničena Blanka: “Ajme, gospođo draga, pomagajte, evo kružim satima okolo po
Bosni, gdje vam dođe taj grad Tuzlić, ne mogu da ga nađem, đava ga odnija?!”
Nama to malo izgleda smiješno, donekle i uvredljivo, podcjenjivački ali, ruku na srce, za najbolju svjetsku atletičarku važno je da zna gdje su Oslo, Zurich, Peking, Rio…, zašto bi se gnjavila bosanskim vukojebinama, Teslićima, Tuzlama, Tuzlićima?
Zar mislite da su Franjo Tuđman i Gojko Šušak znali gdje je Teslić, to jest Tuzlić, Tešanj,
odnosno Tušanj, kada su Hrvatima iz teslićkog naselja Komušina naredili da se spakiraju i presele u obližnji Donji Malovan kod Kupresa?!
Ali, dobro, nije Tuđman bio geograf, nego je bio povjesničar.
Relevantan skoro kao prof. Ivo Lučić, kojeg je prema jednom objavljenom transkriptu svojedobno pitao šta misli o Dragi Lagumdžiji, pa mu Lučić objašnjavao kako se Drago preziva Bilandžija i da je Hrvat, a da je Lagumdžija Zlatko, lider SDP-a i Bošnjak.
Zoran Milanović, predsjednik hrvatskog SDP-a, u razgovoru sa hrvatskim braniteljima, koji je uznemirio regiju, kaže da je Bosna i Hercegovina veliko sranje od države u kojoj “nemaš s kim razgovarati”.
Kazao je nedavno i da je prije dvije i pol godine ekspresno dotrčao u Mostar kada je “tamošnji HDZ doslovno gorio”. To je tačno, ali, istina ja i to da je negdje u isto vrijeme središte Zagreba bilo blokirano plinskim bocama, da je pred nosom tadašnjeg hrvatskog premijera trajao pravi mali rat između policije i branitelja koje je neki dan šarmirao svojim huliganskim doskočicama.
Milanović se tada nije pojavljivao da gasi požar i spriječi eksplozije.
BOJ SE OVNA, BOJ SE GOVNA
Problematična je Milanovićeva tvrdnja da se “u Bosni i Hercegovini nema sa kim razgovarati”, ali neka mu bude, ako mu ta dosjetka nešto znači. Mnogo više istine ima u drugoj činjenici: da sa rukovodstvom Hrvatske, pa i sa Milanovićem kao dijelom te “elite”, niko ne želi razgovarati!
Sa kime je ono u Hrvatskoj razgovarala njemačka kancelarka Angela Merkel kada je pocijepala ustavni zakon najmlađe članice EU (slučaj Lex Perković) i naložila bespogovorno izručenje
hrvatskih UDBA-ša ubojica, koji su u međuvremenu osuđeni na doživotne robije?
Za lidera SDP-a je nedavno jedan politički analitičar kazao da nije ni ljevičar, ni desničar (“srce mi je ljevičarsko, a mozak konzervativan”, tako on dočarava svoj idejni, svjetonazorski profil),
nego da je “suverenista”, da mu je, dakle, “Hrvatska iznad svega”.
To, čak i ako nije tačno, treba poštovati. Ali, šta mu je Bosna i Hercegovina, ovakva, ili onakva, najčešće, nikakva skrivila, čime oskrnavila suverenost Hrvatske? Je li Bosna i Hercegovina u okviru “udruženog zločinačkog projekta”, u međunarodnom sukobu nešto petljala po Hrvatskoj, ili će biti da je Sud u Haagu presudio da je bilo drugačije, obrnutije.
“Vidjet ćemo šta možemo uraditi za naše generale”, kaže Milanović braniteljima, “ali mislim da ne možemo mnogo”.
Možda čak Milanović i nije zlonamjeran prema BiH, nego je samo površan, neinformiran, odnosno informiran “unilateralno”. Pa tako recimo nije mogao saznati da BiH, već godinu dvije, ipak ima kakvu takvu vladu, a da je Hrvatska nema, i neće imati još pola godina.
A i kada je (ako je) dobije, na njenom čelu neće biti Zoran Milanović.
Jer je on za svoje sugovornike dragovoljce bio i ostao “govno od premijera!”