Ništa nas više ne fascinira od ruina bivših palača,u čkalj zaraslih i u gusti bršljan obraslih bivših ljetnikovaca,kula i odžaka epskih figura utkanih u historije gradova.Kad ste pred njima,fasciniraju vas dvije spoznaje:proplamsaji ljepote i odvratnost nebrige.
ODLAZAK U ZABORAV
Vozeći mostarskom Titovom,ne 1996.,nego 2016.-minusmo pored zgrade SDK i uz nju drvenog zida koji je skrivao gradsku sramotu-smrt „Alajbegovića kuće“.Preživjela je stoljeća,u ratu negranatirana,sačuvanih arhitektonskih oblika od prije najmanje 300 godina!U kišnoj se večeri nedavno stropoštala.S njom bi,pretvorenom u šljaku „turskog“ otpadnog materijala,trebala u zaborav otići i cijela višestoljetna plejada mostarskih Alajbegovića,zapovjednika,imama,muderiza i muftija.
Posljednji od njih,u historiji grada vrlo značajan,Mehmed-beg(r.1840.),prvi je a-u gradonačelnik Mostara,ali od one vrste valjanosti,da je gradom vladao punih 12 godina,od 1878.do smrti 1890.On je,mada u sjenci kasnijeg Komadine,učinio presudno i višeznačno otvaranje grada industrijskom i arhitektonskom Zapadu.
Mostaru je priskrbio Fabriku duhana(1880.),prvi željezni most na Musali 1882.,Časničko-činovnički kasino 1884.,iste godine željeznicom povezao grad s Metkovićem,u 1885.otvorio prvu osnovnu i trgovačku školu,pa novi vodovod i novu bolnicu 1888.,te obnovljene Sinan-pašinu i Čejvan Ćehajinu džamiju,najposlije i Šetalište s kružnim Rondoom.Kako je bio marljiv taj gradonačelnik,taj Mehmed-beg Alajbegović!Njegova česma na Musali radi i danas.U ljetnom zvizdanu,iz nje pije cijeli grad duže od dugog i događajima krcatog stoljeća.
Izašli smo iz tužnog Mostara.Vozio nas je Semir Pintul u selo Vrapčići.Niko nam,osim njega,nije znao pokazati kulu Alajbegovića,na rubu naselja starijeg od Mostara.Posjed Alajbegovića prvi put se spominje u zakladnici Koski Mehmed-paše iz g.1612.,u kojoj vakif džamije na Tepi,spominje otkup dijela tog imanja kraj Mostara.
TUŽNI MOSTAR
Ljetnikovac je u podnožju brdu,na komadiću ostatka velikih posjeda.Semir nam je od goleme pomoći:otpetljava žičane ograde,siječe draču i krči zarasle puteljke zaboravljenog zamka.Vjetar mu je razvalio i oborio drveni doksat.Kamena i čvrsta „tvrđa“,zbog ukošene konfiguracije tla,na južnoj strani ima iznad zemlje podrum i dva sprata iznad njega s doksatom,a sjeverna strana zgrade-kroz čija smo vrata ušli izravno u predsoblje i divanhanu,samo jednu etažu.U prvoj odaji zatekosmo razvaljen kauč i odbačenu šerpu,vjetrom nanesenu zemlju i,zamislite odvratnosti u kući zaslužnih i časnih Mostaraca-tisuće ovčijih i kozijih brabonjaka!
Koračali smo nujnom opreznošću po podu;bojali smo se da ne propadnemo zajedno s njim!Iz te se odaje ulazi u lijevu sobicu i u prostranu divanhanu.U sobici bi zaboravljena knjižna stalaža novije izrade.U divanhani,zapadni zid ne postoji;kroz prazninu bivšeg drvenog doksata unutar kojeg su bila tri ugrađena pendžera s prelomljenim lukovima,sad se vidi široka panorama čipkastih sela sve do iza rijeke Neretve.
Ovu su izlaznu kuću izgradila braća Ali-beg i Mehmed-beg Alajbegović „odmah iza okupacije Austro-Ugarske“,piše Hasandedić oslonjen na predaju.U kući je za Drugog svjetskog rata bio stacioniran odred talijanske vojske,pa su je momci dobrano oharali.Nakon 1950.nasljednici je oporaviše,a tragovi te obnove nisu ispali baš najsretniji,jer je narušena izvornost kule zidane lomljenim kamenom.
Dvori su ograđeni visokim suhozidom,pa i sad,u ovoj zatečenoj bijedi bivše ljupkosti,lijepe su sirote avlijice;još rastu stari šimširi,stabljike šipaka,pa i jedna skršena,ali ne i zamrla primorska palma!Zadnji stanari bijahu nevoljnici,ratni prognanici.Sve je sad prepušteno avetima;oni rado naseljavaju ljudska staništa kad ih čeljad-bez kulture i ljubavi-prepuste zaboravu i utiranju.
Autor:dr.Ibrahim KAJAN
Pripremio:Kemal Mahić