Uzroci masovnog gladovanja i naglog porasta umrle djece* u Hercegovini u Prvom svjetskom ratu bili su: suše 1916., 1917. i 1918 godine, posebno 1917. godine kada nije pala kiša od 6. aprila do 7. oktobra, pomanjkanje radne snage zbog ratne mobilizacije, prisilan otkup stoke po veoma niskim cijenama, mobilizacija sposobnih za državne radove, prekid iseljavanja u prekomorske zemlje i time isključena mogućnost slanja novčane pomoći rodbini i otežana saobraćajna povezanost. (2) „Sve se sastalo“, što bi rekli Ljubušaci.
Veliki pomor djece zbog gladi nalagao je hitne mjere evakuacije u krajeve Hrvatske gdje su postojali uslovi za prihvatanje, smještaj i privremeno prehranjivanje. Hrvati su bili spremni, a to su i potvrdili u toku cijele akcije spašavanja, da prihvate svako ugroženo hercegovačko dijete, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost.* U akciji spasavanja djece sudjelovali su naša i hrvatska Zemaljska vlada, hercegovački franjevci na čelu sa fra Didakom Buntićem*, hercegovački pravoslavni svećenici, hrvatski Središnji odbor za zaštitu porodica mobiliziranih u ratu i poginulih vojnika i hrvatske karitativne organizacije. Akcija zaslužuje da bude upisana zlatnim slovima u historiju banske Hrvatske i hercegovačkih franjevaca i pravoslavnih svećenika.
Ukupno je bilo deset transporta* (preseljenja, ferijalnih kolonija) djece od 6 do 17 godina- Akcija je izvedena u periodu od svega četiri mjeseca (prvi transport od 10. do 12. septembra, posljednji od 26. decembra 1917. do 2. januara 1918. godine). U periodu od 1917. do 1920. godine u Slavoniji, Srijemu, Bačkoj i Banatu smješteno je ukupno oko 12.000 bosansko-hercegovačka djece, od toga 3.930 iz mostarskog okružja. Ukupan broj došle i otišle djece i broj ostale djece iz ljubuškog kotara varira od autora do autora. Prema jednom, iz ljubuškog kotara došlo je 426 djece, otišlo 292 djeteta, ostalo 134 djeteta (4), prema drugom, od ukupno 635 došle djece vratilo se 417 djece. (3), dok su podaci dr Sladovića dosta neprecizni (1, 2, 3, 4).
Sve transporte, po nalogu Zemaljske vlade, pratio je vladin podtajnik dr Eugen Sladović pl. Sladoevički. Njegovi opisi svakog od ferijalnih putovanja izgladnjele djece u „Sarajevskom Listu“ puni su ljubavi prema djeci i majkama od kojih su višom silom privremeno otrgnuta.
„Djeca, koja su putovala četvrtim transportom*, prevalila su velike daljine pješke, dok su stigla do željezničke postaje. Jedna majka dovela je svoje dijete iz Puteševca, sela župe Tihaljina u ljubuškom kotaru, tik na dalmatinsko-hercegovačkoj međi. Taj put iznaša ukupno 70 kilometara, a čitav je prevaljen pješke. Ta je majka mogla dovesti svoje dijete i u Ljubuški, odakle bi krenulo s tamošnjom djecom dalje spram Mostara, što bi joj bilo mnogo bliže. No ona to nije htjela učiniti, kako je rekla, zato, jer je fra Didak na Širokom Brijegu, a ne u Ljubuškom, pa će joj dijete sigurnije poći ako ga predade fra Didaku. Ta je žena prevalila taj daleki put u tri dana, sve se žureći. Kad je došla u Mostar k samostanu, bila je tako izmorena, da je jedva stajala na nogama.A koliko ih je od njih prevalilo jednako daleki put!
Ovaj je put putovalo 205 djece iz ljubuškoga kotara, i to iz župa Klobuk, Veljaci, Vitina i Humac, od kojih su neke i do 32 kilometra udaljene do Čapljine. Sva su ta djeca krenula uz pratnju majki i rođaka još u utorak večer iz svojih kuća u Ljubuški. Sva su djeca u noći od 9. na 10. oktobra o. g. noćila u Ljubuškome, gdje su i na osobiti srdačan način podvorena toplim jelom i kruhom. Kotarski se ured, a na čelu mu gosp. Kotarski predstojnik Ismetbeg Kapetanović*, najljepše poskrbio za djecu, spremio im hranu, pobrinuo se za noćenje, za njihov nadzor, za daljnu vožnju, dao im na put učiteljsko nadzorno osoblje, odredio je liječničku pregledbu djece- jednom riječi učinio je sve što je mogao, da put djece bude što bolji i ugodniji. O*davle su se do željezničke postaje Čapljina odvezla vojničkim teretnim automobilima, koje je (pet njih) najspremnije stavila na raspolaganje c. i kr. vojnička autokolona u Mostaru, na čemu joj se ovime, na zamolbu pratioca djece, izriče javna srdačna zahvala.
U Ljubuškom je bio težak rastanak… Roditelji su, prevladani osjećajem ljubavi i brige, kao uvjereni, da neće djece nikada više vidjeti, a ipak ih šalju. Na umirivanje časnih otaca franjevaca, da je taj put na dobro djeci, da će ih „tamo“ dobri ljudi lijepo primiti, kako su primili već oko hiljadu naše djece i da će se iza zime, tamo na proljeće, opet kući povratiti, umirile se uzbibane grudi pridušio se jecaj. „Hoće li im tamo škole dati? Da znam da tamo neće u školu, ne bih ga dala! A hoćemo ih uvijek, kad hoćemo, dobiti natrag ?!“ Franjevci uvjeravaju, da će im djeca tamo polaziti školu i učiti se svemu ćudorednom, plemenitom i dobrom…
Iz Ljubuškoga su krenuli u pratnji djece prečasni o. fra Pavo Šimović, gvardijan i nadžupnik iz Humca, o. fra Viktor Nuić vjeroučitelj Narodne osnovne škole na Humcu, a iz grada školski upravitelj Eugen Pelicarić, i učiteljice Narodne osnovne škole Irma Fischer, Milka Medaković i Ljubica Dodigović.
Srdačan je doček i prijem djece u Ljubuškom bio sretan početak putovanja četvrtoga transporta. U Čapljini su djeca, prije odlaska vlaka, sa strane tamošnje općine podvorena tečnim ručkom, koji im je nakon vožnje automobilom osobito prijao. Građanstvu Čapljine služi na čast, što je tako lijepo primilo svoje malene goste!.. U Čapljini su djeca posjedala u željeznicu, što je uzrokovalo njihovo veliko oduševljenje tako, da su gotovo zaboravila na plač i suze majki, kojima su ih ispratile, te se posve podala veselom i lagodnom raspoloženju. Prvi put u životu u željeznici!“ (4)
* U proljeće 1917. godine u Ružićima je od gladi umrla 21 osoba, u Tihaljini 14, u Drinovcima 41, u Veljacima 6, u Grudama 8, u Međugorju 10, u Rakitnom 4, u Gorancima 3, u Klobuku 5, na Humcu 11, u Vitini 3. U Drinovcima od 41 umrlih, 21 je bilo sa 60 i više godina i 6 ispod 10 godina; u Tihaljini, od 14 umrlih 7 iznad 60 godina i 4 ispod 10 godina; u Veljacima, Grudama, Humcu i Vitini, od 28 umrlih 13 iznad 60 i 4 ispod 10 godina. http://prvisvetskirat.wikidot.com/x-sistematsko-iscrpljivanje
* Jedan konvoj od 122 muslimanska djeteta iz Hercegovine upućen je 20. novembra 1917. godine u internat u Vinkovcima. To su bila djeca iz Stoca (40), Gacka (14), Bileće (29), Konjica (7), Ljubinja (4) i Višegrada (28). Tokom ljeta 1918 godine došlo je još 50 djece iz kotareva Cazin i Glamoč.
* Po nekim autorima bilo je 10, po drugim 12 transporta.
* Fra Didak- Fra Didak Buntić- (1871-1922)- hercegovački franjevac, prosvjetni i socijalni djelatnik, političar. Postigao zavidne rezultate u prosvjetnom i privrednom promicanju zapadne Hercegovine. Posebno se istakao u osnivanju seljačkih škola i opismenjavanju u Hercegovini i humanitarnoj akciji prihvata i smještaja izgladnjele hercegovačke djece 1917. godine.
* Ismet-beg Kapetanović- dr Ismet Gavrankapetanović- ljubuški kotarski predstojnik.
- Puljiz V. Prilike u Hercegovini i spašavanje gladne djece u Prvom svjetskom ratu. https:www.pilar.hr>dokumenti
- Maličić H., Gabelica M. Spašavanje gladne djece iz Bosne i Hercegovine u vrijeme Prvog svjetskog rata. https:www.pilar.hr>dokumenti
- Stjepan Matković, Edi Miloš, Spašavanje gladne djece iz Bosne i Hercegovine tijekom Prvoga svjetskog rata: primjer suradnje sa Kraljevinom Hrvatskom i Slavonijom. Historijska misao 3, 123- 157, 2017, Tuzla.
- Sladović dr Eugen plem. Sladoevički. Putovanje četvrte kolonije hercegovačke djece u Hrvatsku). Sarajevski list 1917, 250, 1- 2, od 16. oktobra.
Halid Sadiković