Ramazanski top u Ljubuskom

Kategorija: Halid Sadikovic
Objavljeno utorak, 02 Septembar 2008 10:42
Klikova: 1799

Tradicija najave sehura i iftara u Ljubuškom je sigurno stara nekoliko stoljeća. I pored toga, nažalost, izvori podataka o ovoj divnom običaju, svode se samo na sjećanja.
Top je nekada, prije telefona, bio osnovno sredstvo za komuniciranje. U ramazanske
dane top je pucao s ljubuške tabije oglašavajući početak posta (sehur ) i završetak
posta (iftar ). Top je pucao i svakog petka u podne,za tri dana ramazanskog i četiri
dana Kurban-bajrama,na Muhammed a.s.rođendan (mevlud ),zatim u čast stupanja novog
sultana na prijesto,rođenja princa na dvoru ili nekog osmanskog dostojanstvenika kad
bi prolazio kroz Ljubuški.Pucanj topa s ljubuške tabije čuo bi se i prilikom svake
značajnije pobjede ili poraza osmanske vojske.Top bi se oglašavao i prilikom
značajnih lokalnih događaja,napr.kad je Ljubušacima prijetila opasnost od
Mlečana,uskoka i hajduka ili kada bi se vojnici spremali za rat. Najavu početka posta u staro vrijeme vršili su < budilnici >.Oni su išli od kuće do
kuće i budili na <ručak>.Za to su dobijali nagradu iz državne riznice.

Nekada su u svim našim gradovima,kasabama i većim selima išli bubnjar i dva svirača
,bubnjajući i u zurne svirajući gradskim ulicama,sokacima i seoskim putevima.Tako su
budili svijet na ručak,dok još nije top pukao,jer to je značilo početak posta.

Ne zna se kada je nastao običaj u Ljubuškom da top puca uz ramazan.U vrijeme kad je
izgrađena džamija na Gradu oko 1558.godine sigurno je da je za najavu iftara bio
dovoljan ezan sa munare.Međutim,kad se kasaba na Butorovici ,pored mahala Zagrađa i
Grada proširila na Crkvicu, Gožulj, Vodicu, kasnije Kokot, Žabljak, Prilaz,
Pobrišće, Glavicu i Prisud,glas mujezina nije mogao doprijeti do svake kuće.

Ljubuški je bio pod osmanskom vlašću preko 400 godina (1473-1878 ).Sigurno je da je
najava sehura i iftara pucnjem iz topa vrlo stara,ali pisani izvori o tome nisu
sačuvani.Jedino preostaje oslonac na sjećanja najstarijih Ljubušaka,ali i ona ne
dopiru dalje od početka 19.stoljeća.

Tradicija najave sehura i iftara topovskim pucnjem u našim džematima se postepeno
gasila.Poslije Drugog svjetskog rata ramazanski top se čuo jedino u Ljubuškom,gdje
je povremeno pucao sve do polovine ramazana 1979.godine.Kažu da se pucanj topa mogao
čuti tri puta,za ustajanje na ručak,za sehur-početak posta i za iftar.Posljednjih
godina,prije 1979.godine,koliko se sjećam,top je pucao samo za iftar.

U gožuljskoj džamiji čuvala su se do 1984.godine ( možda su i sada na uzgoru ) dva
mala topa,istih dimenzija,jedan ispravan,dužine oko 30 cm.,težine oko 20 kg.Zvali su
ih mačkule (od italijanski mascolo-mali top).Naziv je pozajmljen od Dalmatinaca i u
ljubuškom rječniku je skoro nepoznat.To je ustvari kratka cijev sa dnom,iz jednog
jedinog dijela.,izrađena od livenog željeza.,debljine oko 3 cm.,sa promjerom od 10
do 15 cm.Iako se čini da je rukovanje mačkulom jednostavno,za to je ipak potrebno
neko iskustvo i znanje.Prije potpaljivanja u cijev se ubacuje određena količina
crnog baruta,zatim usitnjena cigla ili kamen.U poseban otvor se namjesti oko 10 cm.
dug komad sporogorućeg štapina,zatim se sadržaj cijevi dobro nabije.

Prema ljubuškoj narodnoj predaji ovi mali topovi su pucali bez prekida u periodu
osmanske i austro ugarske vlasti,a i u periodu od 1918. do 1941.godine.Kažu da su
ranije mačkule bile znatno duže i da su za rukovanje birani ljudi koji su imali
motive i znanje za te poslove.Za svoj trud oni su obavezno dobijali novac i
darove,obično košulje,peškire i mahrame.

Prvi poznati rukovaoc ramazanskog topa u Ljubuškom bio je neki Ahmet.Ne zna mu se
prezime,ni mahala iz koje potiče,niti neki drugi lični podatak.On je tu u dužnost
obavljao od oko 1900.godine do prije početka Prvog svjetskog rata.Pored toga što je
pucao iz topa,u vrijeme ručka bubnjao je na nekoj vrsti bubnja i recitirao neke
kratke pjesmice.

Poslije Ahmeta iz topa su pucali Avdo Nikšić,zidar (oko 20 godina) i Avdo
Maksić,neprekidno do početka Drugog svjetskog rata.

Tradicija pucanja topa uz ramazan u Ljubuškom nije omelo ratno stanje od 1914.do
1918.godine.U Drugom svjetskom ratu,međutim,netolerantni italijanski vojnici srušili
su dio džamije na Gradu,odnijeli u Italiju jedan predivan tarih na arapskom jeziku
isklesan na kamenu iznad džamijskih vrata i oduzeli mačkulu iz koje se do tada
nesmetano pucalo uz ramazan.Sve do ramazana 1968.godine ramazanski dani tekli su bez
topovske najave sehura i iftara.Otada do ramazana 1979.godine,jedino se u Ljubuškom
održala ova divna tradicija.Top je,doduše, bio mnogo manji od onog ranijeg koga su
odnijeli talijanski vojnici,oglašavao se samo za vrijeme iftara,ali se mogao čuti u
svakoj ljubuškoj mahali.Topom su u tom periodu rukovali Agan Mušić,Mujo Češko i
Džabir Maksić.Kada je za ramazana 1979.godine zbog greške pri nabijanju cijevi teško
povrijeđen rukovaoc Hasan Korjenić (popularni <Dedo>),ova dopadljiva tradicija je
prekinuta.Gradske vlasti nisu dozvolile ,sasvim opravdano,dalje pucanje iz malog
topa dok se ne osiguraju dva osnovna uvjeta:stručno rukovanje i pouzdano
finansiranje.

U vezi sa pucanjem topa uz ramazan sačuvana je i jedna zanimljiva priča od prije
preko stotinu godina,za vrijeme <stare Austrije>.Nije vezana za Ljubuški, ali jest
za uglednog Ljubušaka,tada gradonačelnika Sarajeva, Mehmed-bega Kapetanovića.Autor
te priče je poznati bošnjački pisac Edhem Mulabdić.Ovdje se doslovno navode samo
neki fragmenti:

…Jedne od tih godina doći će u Sarajevo neki novi vojni dostojanstvenik,koga je
njegova služba dovela ovamo,gdje prije nikad nije bio.Kako se desio ramazan,njega je
vrlo neugodno iznenadilo pucanje topova u neobično doba noći,u tri-četiri sata u
jutro ,koji su po starom običaju javljali muslimanskom građanstvu ,da je vrijeme
ručku,odnosno sat kasnije,da je vrijeme da se zaposti.Visoki gost bio je ne malo
iznenađen ovim  topovskim metcima u neobično doba noći,pa je sutradan izjavio svoje
veliko negodovanje na više mjesta oštrim tonom i svojim osobnim utiskom u tom,po
njegovom mišljenju,sredovječnom običaju,koji bi,naravno,trebalo zabraniti odnosno ne
dozvoliti…

Naravno,to je izazvalo ogorčenje sarajevskih muslimana.Mehmed-begu se ukazala
prilika da uzvrati samo nekoliko dana kasnije na bajramskoj svečanosti u sarajevskoj
kiraethani (čitaonici) gdje je ,pored najviših bošnjačkih i austrijskih funkcionera
bio i pomenuti viši oficir.U pozdravnom govoru,Mehmed-beg je,pored ostalog,rekao:

….Na stotinama munara naših svijetla sjaju po cijele noći i pokazuju cijelom
svijetu da je ovo sveti mjesec ramazan,sa stotina naših munara razliježu se danju i
noću ezani ,sveti pozivi muslimanima na molitvu ,a oni,puni vjerskog zanosa ,hrle u
džamije bez i najmanje bojazni za svoje živote.Svake noći ovog svetog mjeseca kao i
na bajram pucaju topovi i pokazuju svakom,da su ovo svečani dani za muslimane,a da
još nikom ne pada na um ,da i pomisli,da bi kome moglo biti krivo ,ni da riječ
progovori ni za ove naše topove,ni za ova naša svijetla na munarama kao znakove
muslimanske pobožnosti i vršenja islamskih obreda…

Prošlo je mnogo dobrih godina od mojih prvih ramazana na Gožulju. Ostali su kao
blijedi akvareli slike porodičnih iftara za sinijom, ramazanskih sila i pite krompiraće ispod saća malo posute lugom.

Halid Sadiković

961 Posjeta 3 Posjeta danas
News Reporter