Nemoj plakati Safija

PRIČA O GAZIJI ERMINU I NJEGOVOJ SAFIJI
Silazio je do rijeke sa dvije štake, i bez noge. Sjeo bi na zid, pa tako ostajao dugo zagledan u zelenilo vode što je promicalo kao i vrijeme, sporo, ali neuhvatno. Invalidska penzija, iako mala, nije je znao potrošiti. Zaljubio se u rijeku. Milovao je očima u kojima su kao trunje ostale slike rata. Drugovi izginuli, oni što su ostali na obje noge sada su na bauštelu po Sloveniji, Njemačkoj, Austriji.
Ermin i rijeka ostali su sami!
Svaki dan je zelenoj rijeci ostavljao po jednu dugu priču iz rata. Neka odnese, tamo daleko. Možda je neko bude čuo. Možda je neko ispriča dovoljno glasno da otjera sve ratove što dunjalukom hode kao utvare i jedu staro i nejako, a mlado zasijecaju da mu rana nikad ne zacijeli. Možda?!
Jedan dan, dok se pogledom primicao da dodirne zelenu vodu, i tako istrese makar trun neke slike što mu je zjenice sve češće vlažila, pa ih stiskala da nije mogao gledati ni odsjaj sunca na vodi, učini mu se da nije sam. Pogleda niz obalu, kad na desetak koraka niže, djevojka kleči pored vode i umiva se bisernom čistotom. Ermin protrlja oči, pa opet pogleda, nije bilo priviđenje.
– Godinama evo ispirem oči ali ne mogu isprati trnje što osta. Ti probaj, možda tebi i uspije.
– Ja vala samo oči da rashladim, a što se utrunilo neka i ostane. Iz mojih očiju nikad da ne ispadne.
– Ja sam Safija! Priđe djevojka pružajući kao snijeg bijelu ruku, na kojoj se od nadlanice pa dalje nastanio stid. Hadžijina kćer. Samo je dert poput pčele što meda traži poigravao u mlađahnim prsima pred mladićem. Dok je obarala pogled zemlji, u ruci osjeti neobičnu toplinu. Lice joj obli rumen.
-I ja sam Ermin! Ovo što od njega ostade….nasmijao se kiselo, tek da bar malo otopi ledene naslage što se godinama gomilale u prsima, iako je vani bilo toplo.
-Ti sa rijekom druguješ?
– Jesam! Kraj nje sam od rođenja. Tu sam naučio plivati. Ona me jedino neumorno sluša. Moju priču o ratu niko više i ne želi. Ne želim je ni ja. Ali mene ta priča prati i po danu i po noći. Po noći baška! Oživi poput zvijeri, grize i otkida preostale komade mene, da teško jutro dočekam.
– Evo ja ću te slušati!
– Umorit ćeš se!?
– Neću!
– Volio bih da nećeš. Više nego ovaj dunjaluk, što ga oči mogu vidjeti.
– Onda me pusti da te slušam.
– Hoćeš li biti moja Safija!
– Tako mi Boga hoću. Pričala mi tetka, eno je slaba leži, a ja joj hizmet činim, kako joj najžalije tebe. Izgubila sina u ratu, pa vehne u svojoj čamotinji. Kad god virne na prozor ugleda tebe kraj rijeke. Ja tako dođem u hefti, u dvije, pa joj pohizmetim i onda svojoj kući, da babu dugo ne ostavljam samog.
– Hajdemo Safija, do mog efendije Amela u džamiju.
Tri noge i dvije štake koračale su ka džamijskim vratima. Svatovi, čija su stopala svirala najljepšu svadbenu koračnicu. Na vratima džamije efendija Amel. Hrabar gazija, u ratu ostao bez ruke i brata blizanca, Kenana. Ali mu na licu ostala ćehra kakvu nećeš naći do Beča, pa ih dočeka pružajući srcem onu preostalu ruku, kao da dočekuje najrođenije.
– Bujrum!
Znao je dobro efendija, ili je toliko puno priželjkivao da njegov ratni drug Ermin pronađe svoju izabranicu, što će mu na srce leći prije nego jastuk dodirne. Vjenča ih kako je propisano i dade im hediju, da pokaže svoju dragost što mu srce ispuni njihovim vjenčanjem.
-Nek’ vam se nađe, i da vas prati svaki hair. Amin!
Zavoljeli se kao da se od djetinjstva znaju. Iz vremena prvih ljubavi, poput dva lista što istom stablu pripadaju vezaše se, da život kuju. Erminu ratne rane omekšale i tijelo i dušu, pa je Safija sve ćešće preuzimala dizgine života. Na onoj strani kola gdje točak krene spasti, podmetala je rame da nastave. Uvukli se jedno drugom pod kožu. Ponekad se činilo da je Ermin ustvari Safija, mehak u govoru, lahak na suzi, a dobrotom nepresušan. Opet Safija, nekako snažna, poput Ermina dok je jurišao na neprijateljsku otvorenu vatru sa imenom Uzvišenog Gospodara na usnama. Tako je i ona trpila sve nedaće. I bolest oca hadžije, i ratne rane svoga Ermina koje se javljale dok se dva mutna oblaka na nebu pojave. Onda učestale, pa i na vedrinu. Ali je najviše boljelo što nema poroda. I što je više čekala, sve je više voljela svoga Ermina. Milovala ga na jastuku kad mu se bolovi jave i tako do pred sabah nije joj iz krila odlazio. Kad joj se otac hadžija skroz razboli, Safija ništa ne reče, nije mogla. Srce joj se cijepalo na dvoje. Šta će sa Erminom? Nekako joj se činilo kao da ostavlja dijete.
– Moja Safija, pa idemo oboje, makar ću biti uz tebe dok mu hizmetiš.
Tako su oboje pazili hadžiju dok nije preselio na ljepši svijet. I dalje su nastavili čekati poroda, ali ni znaka. U efendije Amela rodi se šest kćeri i sin. Neka! Nek su mu živi i zdravi, govorili bi u glas.
Godina za godinom Ermin je sve češće bio u bolnici. Onaj dan kada ne dođe Safija zovnuo bi rodicu. Zajedno odrasli. Da se ispričaju. I ona šehidsko dijete, jedva babu i zapamtila, pa ga sve razumije.
– Rodice moja draga, samo mi briga za moju Safiju. Kako će sama?
– Daće Bog da ozdraviš. Tješila ga rodica dok mu je gangrena uzmicala uz jedinu nogu. Šećer u krvi napredovao i nije dao rani da zaraste. Probudili se i geleri, pa sad truju tkivo i bolešćurinu prizivaju.
-Ama, neće ona ni heftu iza mene. Mrve ona više neće okusiti, znam je. Moja Safija voli mene više nego sebe. Jes’! Znam! Ma vala volim i ja nju, taman toliko da sebe i ne osjećam. Sve mi je ona!
Govorio je Ermin u pauzama kad bol malo utiša pa ugrabi zraka. Sutradan, bio je skroz slab. Dežurni doktor sjeti se da Ermin ima samo Safiju i pozvao je da dođe.
-Eto, hoće da te vidi, a ja mu ne mogu ubraniti. Htio se našaliti doktor, kada je pozvao telefonom.
Znala je Safija da je ne zove samo radi toga, i rano sjede na autobus pa u bolnicu. Zastade na bolničkim vratima i pogleda u krevet gdje je ležao Ermin. Izmučen bolovima od prošle noći doktor mu pred kraj smjene dao neku injekciju i zaspao. Sjede na krevet, uze mu ruku pa je miluje baš kao ocu hadžiji kada mu krv oslabi pa nije dolazila dalje od lakata. Na usnama što se pomjerale, mogla se čitati dova Uzvišenom Gospodaru. Dvije krupne suze kotrljale se niz lice, dovoljne da postanu potok.
Ermin otvori oči što su upale duboko, potpuno iscrpljen, a glas promukao, pa teško progovori.
– Nemoj plakati Safija!
Požurio je sa izgovaranjem onog “nemoj plakati”, iako je uvijek na prvom mjestu bilo “moja Safija”.
Još je nekoliko puta ponovio, nemoj plakati Safija, da bi samo jednom izgovorio Safija i utonuo u san. Oči zagledane u vodu naprezale se kao da gledaju u duboki bunar. A dolje Safija, onako tek djevojčurak, pruža mu bijele ruke. Što više napreže oči da je vidi, bunar mu se činio sve dublji.

U sumrak, Safija krenu na zadnji autobus kući. Ostavi Ermina, dok je doktor uvjeravao da će pokušati sa novom terapijom i da je za očekivati kako će biti bolje. Nešto joj je iznutra govorilo da griješi. Penjala se do stana na drugom spratu, sa prozorom što gleda u rijeku, kad telefon zazvoni.
– Poštovana Safija, … Ermin je…
U neznanju je otključala vrata, rukama se oslanjajući od zida do zida, prođe do kupatila da uzme abdest. Noć je provela na postekiji, onako odrvenila. Osvanuo je četvrtak, topao dan iako je oktobar pri kraju. Na mezarju je lahak povjetarac nosio lišće, baš kao što duša odleti nebesima, lakša za ovaj dunjaluk. Safijin brat, Fehim efendija, došao je iz Tuzle da klanja džennazu. Umjesto jeseni, sa kabura je mirisala zemlja. Na zelenu dasku sa Erminovim imenom sletjela je mala ptica.

Said Šteta, tek mali hodač ispod zvijezda

501 Posjeta 2 Posjeta danas
News Reporter