Heroine sa Žabljaka

Kroz život upoznamo puno heroja. Neki su nam nametnuti, a neki Bogom poslani. Neki su svjesni da su posebniji, a neki do kraja svog života ne spoznaju svoju vrijednost.

Na ovoj slici su moje heroine; Amra koja je sa mnom išla u školu i imala rukopis o kojem se pričalo i njena sestra Zahida koja je u posebni dio mog srca ušla mojih poslijeratnih posjeta tada već neprepoznatljivom Žabljaku.

 

Nikada neću shvatiti zašto su ljudske sudbine tako nepravedne i zašto se netko rodi sa zlatnom kašikom u ustima, a netko cijeli svoj životni put mora kositi džunglu ispred sebe i sklanjati barikade kako bi vidio par metara ispred sebe, pa još par…i još par. Malo tko to radi kao njih dvije – bez žaljenja, sa osmijehom. Nisam religiozna, ali ako je ikad ta neka požrtvovanost i strpljenje kojem ona uči imala svoje lice – onda su mi ga njih dvije pokazale. Neshvaćene, često zaboravljene i preskočene, žive svoj život dan po dan, najbolje što mogu. Bez zaštite i mogućnosti koju puno nas uzima zdravo za gotovo, a po meni – tako graciozno i hrabro da mi suza krene svaki put kada ih pitam kako su i da li im nešto treba, a one okrenu pitanje na mene i moj život kao da je to isto, kao da nam je borba ista. Jer tako to rade istinski heroji, oni koji ljude gledaju i vole bez interesa, koji razumiju bol i zadatak koji stoji pred svakim čovjekom. Ispunim se ponosom svaki put kada vidim kako se Jasmin sa respektom obraća svojoj majci koja ga je gojila kao lavica i koja konstantno dovi – majka u meni je sigurna – da bar njemu životna rijeka teče mirnije i bez prepreka.

 

Kažu da smo svi mi samo izraz onoga tko ili što nas je stvorilo; tražimo svoj put nazad ka izvoru svjetla, ljubavi i topline. Ljepšeg izraza od ove male hrabre porodice u mahali u brdu uklesanoj, u skromnoj ali uvijek čistoj merhametli kućici ispod džamije – ja uživo još ne vidjeh. ❤️

Dina Mušić Dizdarević

 

 

1345 Posjeta 4 Posjeta danas
News Reporter