IN MEMORIAM:SALKO  BILIĆ (1932-2021)

„Smrt je sastavni dio života,

kao što je život sastavni dio smrti.“

 

Svaka smrt ima priču.A priče o našem Salki Biliću počinje na Crkvici,na Gožulju,na Bobovištu ispod kule hercega Stjepana,među kamenim gromadama idealnih za dječije igre,radosti i nestašluke.

Salko,koga smo zvali „Čakan“ je sin Mustafe i Hatidže Bilić,rođene Fazlić.Kao dječak je odlazio na Žabljak,rodno mjesto svoje majke,i upoznao itinerar Žabljak-Mejtef-Gožulj-Crkvica.

U mejtefu je pohađao osnovnu školu.Zapamtio je događaje pri kraju Drugog svjetskog rata,kada je završio u zbjegu u selima oko Vrgorca.

Slično se desilo i tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu(1992-1995),kada je morao napustiti Grbavicu,gdje je stanovao,usljed „etničkog cišćenja“,pa preko Beograda doći do svoje kćerke Aide u Njemačku,koja je željno očekivala svoje roditelje iz „sarajevskog pakla“.

Salko je doživio dva juruma iz gradova kojima se mogao zaklinjati!

U međuvremenu Salko je bio zaposlen u „Platnari Đuro Salaj“ u Ljubuškom,gdje je obnašao i funkciju predsjednika sindikalne organizacije.

Po pozivu svoga brata Đeme,stigao je u Sarajevo i zaposlio se u „Sarajevo film-u“ i „Forumu“,gdje je radio do penzioniranja kao kino-operater u kinima:“Arena“,“Dubrovnik“,“Romanija“,“Kumrovec“,“Tesla“,“Radnik“,“Sutjeska“,“Partizan“ i drugima.

Tako je bio u kontaktu  sa ljubušacima,studentima iz Ljubuškog i među njima je bio rado viđen i uvažavan jer je asocijacija Ljubuški izazivala osmijehe i radost zavičaja.

Kako se samo „prorjeđujemo“ ovih dana i mjeseci.Umiru naši ljubušaci diljem Evrope i SAD-a.Nestaje supstanca!Da li ćemo ikada više imati Ziju i Kemu Delalića,Emiru Sadiković,rođ.Konjhodžić,Senada Mehičevića,Zemiru Hadžiabulić,rođ. Dizdarević,Salku Bilića, da ne nabrajamo sve one koji su nas napustili,nakon napuštanja rodnog ognjišta?!

Salku sam poznavao još iz Ljubuškog.Volio je ljude i okupljao ih.Igrali smo nogomet na Gožulju,u Gradskoj,na Babovcu…Bio je prilagodljiv,muževan,sportski duh,hrabar,požrtvovan,pouzdan i odlučan,galantan i odan.

Osim nogometa,“Veleža“, volio je film i okupljanja „raje“.

Pošto smo bili komšije na Grbavici,kao i u Ljubuškom,,okupljali smo se često,a bezuslovno nedjeljom u slastičarni i „Kakao“-u u društvu sa Ahmićem,Đemicom,Jukom,Dinom…Ostaće lijepa uspomena na ta druženja,a u centru ugodnog razgovora je uvijek bio „Čakan“.

„Kažu da čovjek vrijedi onoliko koliko je potreban drugima“

I Salko nam je bio potreban da nas razveseli,da nam prenese nostalgična sjećanja o Ljubuškom,komšijama i susjedima.Gledao nas je „sa očima Ljubuškog“

Na Grbavici svi su ga poznavali,pozdravljali:profesori,inženjeri,doktori,taksisti,mehaničari,mesari,konobari,prodavači,seljaci sa pijace i kao takav nedostajati će nam naš „Čakan“.

Ubuduće jedna stolica će biti prazna i onda će naše misli odlutati,gutajuće knedle,a pogled će biti isprazan,kod „ovo što nas je ostalo“

…I otišao je naš Salko Bilić!Salko Ljubušak!

„Sa očima izvan svakog zla“

 

Kemal Mahić

834 Posjeta 1 Posjeta danas
News Reporter