OPROSTI LJUBUŠKI, MARTINA

Objavljeno 17.07.2012

Obećala sam ćaći da neću pisati tekst o posljednjim događajima u Ljubuškom. Gledam ga sinoć kako sjedi na balkonu u sutonu zagledan u daljinu, dobri div skoro pred mirovinom, dok se sestra i ja spremamo otići pogledati film o Neđi Galiću u ljubuškoj Vijećnici.Vjerojatno mu po tko zna koji put prolazi kroz glavu pitanje otkud takva djeca iz jedne obične, tradicionalne, katoličke i hrvatske obitelji, odgajana načinom koji ni po čemu nije odstupao od zacrtane norme komšiluka i široke zajednice.

Ne bi pomoglo da sam mu rekla da smo upravo takvi, baš zbog tog njegovog zabrinutog pogleda, ali uvijek brižne ruke. Ruke kojom nam je pokazao put i dao mogućnost da sami izaberemo svoje izbore. Zbog te čudesne širine koju je stavio između sebe i nas i svijeta pred nama. Zbog onog mjerača kojim smo određivali stvarnost, a zvao se i zove se srce. Neprofitabilan, nepametan i skroz demode organ.

“Ti si Ljubuška Martina, ti imaš moralnu odgovornost reći nešto o svemu ovih dana…” – čitam u sms-u jutros, dok odlažem mobitel i pokušavam se pribrati u neki normalan tok misli. Sa rodnim gradom je to uvijek najteže. To je ljubav koja izlazi iz svih sfera ljubavi, mjesto kojem pripadaš i onda kad nestaneš s lica zemlje, pa i u nekom raju ili paklu živiš na nekom Humcu, mjesto koje te izgradi i razori, uzdigne i popljuje, koje te umije i ošamari, koje ti zada toliko srece i udaraca i opet potiho plače za tobom svojim posivjelim pročeljima ako negdje odeš.

Teško mi je pisati o Ljubuškom. Tada nisam ni kolumnist, ni politički fajter, tada sam samo ona djevojčica što živi kraj Ohaja, što ide u školu na Gračine-seljačine, kupa se na Bunarima i nada se da nikad neće morati otići odatle, ne znajući još uvijek šta će joj život donijeti. U tom i takvom svijetu, učiš da su prijatelji ljudi iz Sokola. Tatino društvo koje ima djecu istih godina i koji su i danas raja što njeguje odlične odnose. Jedan od njih je bio i čiko Faruk, čovjek za kojeg si, zbog njegove sposobnosti popravka svega i svačega od televizije do veš mašine, vjerovao da može popraviti i slomljene lutke i razbijena koljena.

Mi smo valjda bili jedino mjesto na svijetu gdje nije postojala ta ljigava riječ “suživot”. Život zajedno bio nam je normalan, nešto čemu se ne čudiš, nismo se “učili” funkcioniranju s drugim i drugačijim, nego je to bila suština našeg podneblja, smisao našeg identiteta. Ljubuška ljudskost. Kao ona sjena sunca kad ti padne po licu, što je samo ovdje tako zlatno. Bilo mi je sasvim normalno da brat i klinci iz njegova razreda žale za učiteljicom Kijom kad je otišla. Jer im je bila sjajna učiteljica, a ne jer je bila “Muslimanka koja mora ići”. Moja je tetka Zdravka imala svoju priju, učiteljicu Behidžu čije su savršene odjevne kombinacije, nakit, šalovi i damsko držanje tebe kao malu klinku oduševljavali. Braco i Jasmina iz male trgovine bili su ko sa čokolade Braco i Seka. Najljepši i najdostojanstveniji pogreb, ako se to može reći za pogreb, je bila Mirzina dženaza kad je “vječiti osmijeh” ispraćen na vječni počinak uz pratnju omladine čitavog grada. Moje su najdraže knjige na polici one koje je sa norveškog, u svom novom životu s puno snijega, preveo profesor Munib Delalić.

Ništa od ovoga ne smatram velikim, ni posebnim, ni spektakularnim. Svi mi u Ljubuškom tako smo funkcionirali jer drugačije ne znamo. Svi smo mi imali “svoje Muslimane” i imamo i danas, prijatelje, poznanike, radne kolege. Nismo bili “slučaj” ni u ratu, a ni u miru. Bar devedeset posto časnih i poštenih ljudi koji nastanjuju moj grad.

Proći sinoć kroz špalir uvreda i povika stvoren od dva reda prosvjednika do ulaza u Vijećnicu bilo je nešto najteže u mom životu. Moj prijatelj, sin poginulog branitelja, iz obitelji koju obožavam, s vanjske strane vrata. S one tamo strane vrata Štefa i njena djeca, obitelj koju poštujem. Ljubušak koji je saživljen sa svojim krajem istinski i duboko, koji osjeća svaku suzu i ljutnju i bol, sinoć je morao osjetiti veliki udarac posred grudi.

Jebemti, ovo nije moj grad, došlo mi je da vrištim!

Nije moj grad ni pjesma “Marjane, Marjane” što se ironično i apsurdno ori pod Butorovicom. Nije moj grad ni Svetlana Broz čiji su intervjui zadnjih dana podigli toliko besmislene prašine.

Ja neću pisati o Neđi Galiću. O njemu mogu svjedočiti samo kroz odličnu djecu. Primjerice, Bojana, osobu koja je istinski duh onog Ljubuškog kojim se svim ponosimo. Ja neću pisati o političkom kontekstu devedesettreće. Moja obitelj o ratu ne priča. Dedo koji je izgubio trojicu braće na Blajburgu i preživio Križni put, nikad o ratu nije pričao ni riječi. Moj otac također. Ne poznajem Ljubuški tih vremena, ali svjetla točka je da unatoč svom zlu, tada nismo bili baš kao drugi. Ali kao i svi drugi, imamo i tamnu, tešku točku tog razdoblja. Često sam o dešavanjima s ljubuškim Muslimanima za vrijeme rata govorila kroz svoje tekstove i govoriti ću dok me ima. Raseljeni grad i njegove velike ličnosti uvijek će biti mrlja na tim sjećanjima. Baš kao što sam govorila o stradanjima Hrvata u Trusini ili primjerice, Uzdolu. O onim stradanjima o kojima se u bošnjačkom, medijskom prostoru nije smjelo i danas se ne smije znati. O onim mrtvima kojih kao i da nema. Suočavanje sa našom prošlošću jedini je korak ka ispravnoj budućnosti.

Ne vjerujem u voljenje svog, dok pljuješ drugog. Serem ti se na to domoljublje i patriotizam, dok jednog uzdižeš, a drugog šamaraš. Dok su samo jedni žrtve, a ostali obični mrtvi.

Bila mi je čast biti u društvu odlične ekipe sinoć sa premijeri filma. Sinova i kćeri divnih ljudi, Hrvata iz Ljubuškog. Svi smo mi prijatelji i poznanici Štefine djece, ali svi smo mi došli kao djeca koje je gospođa Broz neopravdano prozvala u svom intervju-u. Koji bi se, prema njenim riječima, trebali izvinuti za postupke svojih roditelja i oni također, da bismo se nekad mogli ponositi s njima. Gledam Inu i razmišljam o njenom ocu, profesoru Matiću. Gledam Marija i razmišljam o svom dragom profesoru Grgi Brkiću.

Moj grad je pun takvih očeva i takve djece. Ljudi koji su s Muslimanima iz Ljubuškog proveli čitav svoj radni i životni vijek. Ali bez pompe, i ljudski, u tišini. Ljudi koji nisu zaslužili generaliziranja po medijima proteklih dana. Ljudi koje su zaboljele selektivno plasirane istine od strane onih koji s Ljubuškim nemaju nikakve dodirne točne ni na atlasu. Nije problem u Neđi, u filmu, u politici. Plastično i pojednostavljeno rečeno, najveći udarac običnom čovjeku u Ljubuškom je bilo to, da se grad predstavlja kao avetinjsko gnijezdo, jer je, uz idiote iz vihora rata koji IMAJU svoja imena i prezimena, čija se imena i prezimena MORAJU reći i ponavljati, devedeset posto stanovnika Ljubuškog bilo protiv svih sranja tih godina. Mnogi su čuvali kuće svojim prijateljima, mnogi su dugo u noć nekome u Švedskoj telefonom opisivali kako izgleda Gožulj u jesen.

Kao Ljubušanku, izuzetno me pogađa situacija u gradu zadnjih dana. Strašno mi je kako se od gradića koji ničim to nije zaslužio stvorila nezapamćena histerija, toliko da me jučer zove prijatelj iz Sarajeva i kaže – “Ispade taj tvoj grad masovni koncentracioni logor?”

Žao mi je što film o Neđi Galiću nije pomogao u rasvjetljivanju činjenica o stradanju Bošnjaka što je potrebno, danas, 2012. godine da se konačno desi, jer u njemu nije iznesen nijedan relevantni podatak, nego je poslužio kao zamagljeni ideološki okvir za neke sasvim druge ciljeve. A što zasigurno nije bila želja većine onih ljudi koje poznajem i koji su se pojavili u filmu. Isto kao što duboko vjerujem da one nesretne žene poginulih branitelja ispred vrata sinoć, nisu troglavi fašisti u svojim svakodnevnim životima. Zbog čega se sve odigralo na ovako ružan način, najviše na štetu samoga grada i obitelji Galić, vrijeme će pokazati.

Sad se tek uvjerih da se može i tekst napisati u suzama. Još mi je ispod lakta primjetna jeza od sinoć dok sam u svom gradu dočekana posprdnim uzvicima i negodovanjem. Grada čije sam ime pronosila s ponosom gdje god sam stigla. Samo zato jer sam otišla pogledati film. Samo zato jer ne pristajem biti lutka na koncu i imam hrabrosti suočiti se svim aspektima istine i laži, pa i stati pred Svetlanu Broz i postaviti joj nekoliko pitanja i reći da moj grad nije ono čim ga se naziva.

Naša je budućnost jedino u dijalogu. Ali ne u dijalogu onih ispred ulaza i onih unutra, sa zidom i policijom između. Da se umjesto vike i urlikanja ušlo i izreklo ono što protivnike ovog filma tišti, ma da se i zagalamilo, zaplakalo i objasnilo neke stvari, možda bi sve imalo jedan drugačiji smisao.

Možda moj grad ne bi izgledao onako tužno dok sam ga ostavljala sinoć u mraku i šapnula tiho – Oprosti. Tebi jedinom imam potrebu da se ispričam, Ljubuški moj.

 

Martina Mlinarević

Ljubuski.net

2717 Posjeta 1 Posjeta danas