Džafer Obradović: Ruganje životu u brk

Jedan od najzanimljivijih, najomiljenijih, pa možda i najznamenitijih Dubravaca dvadesetog stoljeća, nezaboravni Salko Filandra, znao je često pripovidjeti kako je Bog dragi, kada je stvarao svijet, za svaki njegov kutak odredio po neku biljku u kojem bi ona nicala, rasla i bila ljudima od kakve koristi. Tako je za neki kraj odredio jabuku, za drugi trešnju, za treći bor, za četvrti bukvu i tako redom, a za područje od Vidova polja na istoku do kotline rijeke Neretve na zapadu, te od rijeke Bregave na jugu do Rotimlje na sjeveru – odredio je čudnovatu, tvrdokornu i nimalo ljupku biljku dub, koja osim nešto kržljava hlada za dugih i prevrućih ljetnih dana, pregršti hrapavog i suhoparnog lišća za hajvan, i kvrgave i herave sohe za serđene ili plast sijena, i nije pružala neku drugu blagodat.

Ali se ta žilava i kočoperna biljka brzo prilagodila posnoj hercegovačkoj zemlji, crpila iz nje ono malo životnih sokova i spasonosne tečnosti te se naskoro proširila svuda uokolo.

Po načelu: daj šta daš, ili: bolje i dub nego glog, prastari stanovnici ovih krajeva prihvatili su dub kao dobrodošao dar Sveznajućeg pa je vremenom on zadobio značenje blagoslovljenog drveta pod čijom su se krošnjom održavali važni skupovi i čak priređivale vjerske svetkovine.

Kao što je Francuski kralj Louis IX dijelio narodu pravdu sjedeći pod velikim hrastom – dakle, prvim dubovim rođakom – tako su i stari ilirski žreci pod dubom narodu proricali sudbinu, a bogumilski svećenici pod njim upriličavali najznačajnije rituale svoje vjere.

Pod dubom su se, isto tako, često okupljali i obični ljudi. Nešto ih je magično privlačilo pod njegove guste modrozelene grane, pa bi se tu odmarali, izležavali, zanovijetali i pjevali. Bezbroj je pjesama narod ispjevao o dubu ili u vezi sa dubom, a sve donedavno su se u ovim krajevima, u obliku bećarca ili gange, mogle čuti pjesme:

Mala moja čuvaj svoju šubu
dok se pentraš po zelenu dubu
ili

Curica se na zelen dub pela,
drvo krivo, ja se podvirivo.

Dubrave su i dobile ime po dubu, a dub nigdje tako dobro i ustrajno ne raste kao u Dubravama. U tom smislu, dub je – da se poslužimo književno-stilističkom terminologijom, tvarna personifikacija Dubrava, njihov zaštitni znak i arhetipski simbol.

I zaista, duhovnom biću i životnom usudu ljudi koji odvajkada naseljavaju ove krajeve ništa nije sličnije i prispodobnije od mukotrpnog, ustrajnog i gordog napora ove čudnovate biljke za opstankom. Tvrdokorna vezanost Dubravaca za svoju zavičajnu zemlju umnogome je nalik slijepom porivu duba da svojim korijenjem uraste što dublje u utrobu zemlje. Čak i etimološki riječ dub asocira na dubinu a, s druge strane, dubina je pojam koji opčinjava ovdašnjeg čovjeka: duboka zemlja, duboka čatrnja, duboka jama, duboka misao, duboka duša…

2.

Ako, pak, Dubravci oduvijek kubure s vodom, sa suncem nemaju takvih problema jer njega ima u izobilju, i to tokom cijele godine. Ljeti, dakako, ponajviše, ali i zimi kada ga obično prati jak i hladan sjeverni vjetar od kojeg se Dubravcima pamet razbistruje, a kosti lede, pa je tako više od štete nego li od koristi, budući da njima pameti nikada nije nedostajalo, a zdravih i hornih kostiju jeste.

U 20 sela, koliko ih ima u Dubravama (Gubavica, Rotimlja, Trijebanj, Hodovo, Lokve, Pijesci, Stanojevići, Bivolje Brdo, Ševać-Njive, Počitelj, Hotanj, Domanovići, Rečice, Opličići, Prenj, Aladinići, Jasoč, Crnići, Pješivac i Borojevići) do posljednjeg rata je živjelo 30-tak hiljada što velikih, što malih, što muških, što ženskih Dubravaca i Dubravki, i to pripadnika sva tri ”konstitutivna naroda”, kako se to danas uobičajeno kaže.

Koliko ih sada ima, teško je procijeniti; mnogi su otišli u privremeno ili trajno iseljeništvo, ali su mnogi i došli kao rezultat tzv. ”humanog preseljenja naroda”. Ono što je sasvim izvjesno jest činjenica da je preostao sasvim mali broj pripadnika srpskog naroda, i to opet ponajprije zahvaljujući ”etničkom inžinjeringu” koji je vrijedne i radišne dubravske Srbe otpuhao sa svojih pradjedovskih ognjišta i bogatih imanja na dabarske, bilećke i nevesinjske čuke i betine.

Za tu blagodat oni ponajviše mogu zahvaliti svojim mudrim i dalekovidnim vođama, bjelosvjetskim ublehašima, ali i svojoj isključivosti i naivnosti. Dubravski Bošnjaci su se u velikoj mjeri iz izbjeglištva vratili svojim kućama pa se multietnička tronožna sinija ovoga kraja ponovo počela uspravljati, doduše, još uvijek na svoje dvije koliko-toliko zdrave noge, i treću klimavu.

Kada će, i da li će uopšte, ponovo tri zavađena brata sa nje kusati svoju mukotrpno stečenu čorbu, ovoga puta svaki svojom kašikom i iz svoje ćase kada već više ne žele iz zajedničke, vjerovatno ne bi umio kazati ni na početku spomenuti Salko Filandra.

Ali bi on, da je još živ i da sa svojom čuvenom crnom tašnom pod mišicom još obilazi dubravske mahale i posjećuje nezaboravna i bajkovita zimska sijela, o tome, svakako, smislio kakvu sarkastičnu šalu. Jer ovo je vrijeme kao naručeno za takvu vrstu ”narodnog stvaralaštva”.

Nikad učenijih, pametnijih i imućnijih ljudi, a nikad većih mahnitluka, moralnih sunovrata i duhovne bijede!

U svojoj dugoj historiji Dubrave, zasigurno, nisu zapamtile apsurdnijeg, bespotrebnijeg i surovijeg međunacionalnog sukoba nego što je to bio nedavni rat.

Pa makar je svaki rat, u suštini, apsurdan, bespotreban i surov, ovaj posljednji je, dodatno, bio i krajnje sramotan pa će trebati mnogo vremena da se zaborave suludi i divljački nasrtaji komšije na komšiju, domaćina na domaćina, čovjeka na čovjeka. Bilo bi dobro što prije izbrisati tu grozomornu ljagu sa svijetlog i časnog dubravskog obraza.

A historija Dubrava je i duga, i zanimljiva, i burna. Dubrave se spominju još u Ljetopisu popa Dukljanina, u vrijeme prije 1177, a poslije u jednoj povelji hercega Stjepana iz 1444. godine.

Poljoprivreda i trgovina su u Dubravama naročito cvjetale u vrijeme Ali-paše Rizvanbegovića koji je pomagao, poticao i unapređivao uzgoj maslina, vinove loze, murava, bajama, oraha itd.

Vrijedni dubravski domaćini nisu nikada zapostavljali ni jedno od spomenutih zanimanja niti su odustajali ni od jedne tradicionalne poljoprivredne kulture, ali su, uz stare, prihvatali i razvijali nove i rentabilnije. Tako je u posljednjem kvartalu proteklog stoljeća naglo porastao uzgoj voća (breskva, kajsija, trešnja, višnja) i povrća (paprika, kavada, pipun, lubenica).

Orijentacija na ove profitabilne kulture i modernizaciju proizvodnje, ali i sve izrazitije uključivanje Dubravaca u tzv. ”udruženi rad” u obližnjim gradovima, za kratko su vrijeme pretvorili Dubrave u ”hercegovačku Kaliforniju”, a životni standard ovdašnjeg stanovništva digli na razinu razvijenih evropskih regija.

Nužno je, međutim, kazati, podvući i nikada ne zaboraviti kako su za sve blagodati svoga pristojnog i prosperitetnog života, Dubravci ponajviše dugovali svome predanom, upornom i mukotrpnom radu i svojoj velikoj predanosti zemlji koja ih je rađala, hranila i činila sretnima. Više nego iko drugi oni su znali da zemlja traži motiku, a ne molitvu, i da svoje obilne darove uzvraća samo onima koji u nju ulažu svoj trud, muku, znoj, svoje povjerenje i ljubav. Zemlja voli one koji je pohode u svježe praskozorje i koji je prepuštaju njezinom blaženom počinku u tiho sumračje. Voli i one koji svaku njezinu grudu, svaki pedalj i svaki trun otimaju od vrletnih pustoši i koji svoj opstanak vežu uz njezino beskrajno blagodušje. Takve ona nikad ne ostavlja gladnim, napuštenim i tužnim.

Niko kao Dubravci ne zna da je zemlja majka i hraniteljica, kolijevka i braniteljica, ljubavnica i darodavateljica. Niko to nije ljepše kazao od dubravskog pjesnika Alije Kebe koji u pjesmi ”Kad vazdan ljubismo zemlju” pjeva:

Ljubismo vazdan zemlju u lice
Iz njene utrobe silno žeže
Mliječni vulkan lude ljepotice
Kojoj udvarači povijest bilježe
Čim je dotaknu u žarkoj obljubi
Glavu joj drobe i prsi gnječe
U slatkoj plodnji i pogubi
Iz njedara joj dukati zveče.

3.
Možda je Dubravcima od zemlje i tegobnog rada miliji još samo njihov opori, sarkastični humor. To gordo i cinično ruganje muci i okrutnosti životnog usuda, to smijanje u brk nerazumljivoj, nerazmrsivoj i nedokučivoj tajni ljudske sudbine, to buntovničko i izazivačko provociranje smislenosti života, jedno je od najosobenijih, najprepoznatljivijih i najpostojanijih obilježja dubravskog duha i teško se može podvesti pod pojam klasičnog humora, a pogotovo ne onog njegovog oblika koji se imenuje kao ”crni humor”.

Naime, sva određenja humornog odnosa čovjeka prema pukoj stvarnosti – komičnost, šaljivost, dosjetljivost, angedotičnost, duhovitost itd. – ne mogu sva zajedno, a pogotovo ne pojedinačno, obuhvatiti taj specifični način suprotstavljanja Dubravaca veličanstvenoj zagonetnosti životne tragike.

Za Dubravca je život poput tvrde, suhe ledine, prepune kamenih plodoroda. Njegovo, pak, poimanje životnog usuda ili, kako bi to kazao Miguel de Unamuno, ”tragično osjećanje života”, ili, kako bi se izrazili filozofi, ”teleološko transponiranje stvarnosti”, ogleda se u spoznaji posve razumljivih prirodnih zakonitosti po kojima će plodove njegovog truda sažeći vatra ili progutati nečastiva neman. A onaj sarkastični i paradoksalni ”kontrapunkt” sadržan je u činjenici što će Dubravac na tu ”prirodnu zakonitost” po kojoj su on i njegova porodica lišeni osnovnih pretpostavki života, samo slegnuti ramenima i oporo izustiti:

”Šta ćeš, viša sila! Ali, dobro je; moglo je biti i gore.”

Dubravcu cinizam – ta nadrealistička forma humora, služi kao jedino preostalo oružje u odbrani svoga prava na postojanje i svoga ljudskog dostojanstva. Zato je taj cinizam tako tvrdokoran, opor i često grub. I zato je sveobuhvatan i višedimenzionalan. On je sastavni dio života Dubravaca i, štaviše, posve je živ i životan, dinamičan i otriježnjujući, nepatvoren i ljekovit.

Samo ljudi zdrava, neiskvarena i neistrošena duha, vitalni, samosvojni i samosvjesni, mogu se šaliti na svoj račun i izrugivati se svojim mahanama. A Dubravci upravo to čine. Njihova vedra i dostojanstvena ”samokritika” ponekad poprima oblike pukog šegačenja i karikiranja, ali nikad ne prelazi onu nužnu granicu pristojnosti i uljudnosti, i nikad nije usmjerena na vrijeđanje drugog, a pogotovo ne slabijeg. Da je život prema njima bivao milostiviji i izdašniji, i njihove bi sarkastične žaoke bile manje oštre i manje otrovne. Stoga je njihov odgovor na ćudljivost i bezobzirnost života, bivao istog tog značaja i iste mjere.

Dubravci se životu smiju ponajviše i ponajslađe dok on još traje, dok teče i dok nesmiljeno priređuje svoja obilna iznenađenja. Oni se otvoreno rugaju i njegovom početku i njegovom kraju, ne štedeći pritom ni one još nerođene, niti one koji su već splastili svaku slamku svog životnog guvna.

Kako Dubravci dočekuju svoje potomstvo u ovaj izoglavljeni svijet može nam pokazati sljedeći primjer.

Mešan Šuta, zvani Puh, pošao s ukućanima brati duhan. Kako se u berbu duhana polazi još za mraka da bi se posao okončao prije nego što sunce grane, ne vidje odmah da mu svi berači nisu na broju. Kad se malo razdani, primijeti da mu nedostaje najmlađa nevjesta, te priupita sina Adema, zvanog Kikilo:

Što to nema snahe Munte?

– Ona, babo, ne može. Čuva trudnoću – snishodljivo će Adem.

– A što je čuva, nije zar bijesno tele pa da joj pobjegne? – u čudu će Mešan.

– Nije tele, nego pantljike. Doktor rekao da su joj slabe pantljike pa do porođaja mora mirovati – ljutnu se Adem.

– Jebale te i pantljike i doktor! – zgranu se Mešan.

– Tebe je tvoja mater rodila na ovoj istoj njivi dok je duhan kopala, ispao si joj iz prkna pravo na zemlju, i nije se na te ni okrenula dok nije uskopala red dokraja! Pa eto te kolik’ dub!

A kako, pak, sa tog istog svijeta ispraćaju svoje najmilije, može posvjedočiti sljedeća ”zgodica”.

Načupao Meho Razić, zvani Gungula, tri hiljade struka paprika da posadi u Lukama kraj Bregave. Taman počeo saditi, kad ga s Grabove ljuti zazva mali Semir:

– Ooo, babo! Hajde odmah doma, umro adže!

Meho se nelagodno štrecnu, žao mu brata, a žao mu i načupana rasada, obehnut će ako se ne posadi još istog dana, te će ljutito, više onako za sebe:

– Ama, kud nađe da umre baš danas!? Zar nije mogao sačekati dok paprike posadim!? Do sutra će mi se osušiti. Ne bi na ovoj vrućini ni kukrice izdajanisale.

4.

Kukrice! Šta su kukrice?

Svaki Dubravac, čak i onaj koji se zdušno trudi da nepovratno zaboravi svoj dom i svoje korijene, zna šta su kukrice. Ta, ko još od njih nije pod kukricom tražio mrvu hlada kada bi po ljetnom zvizdanu čuvao hajvan ili sijekao kuke za duhanske kanafe? Ko od njih nije počesto iza kukrice obavio kakav važan posao koji nije za tuđe gledanje? Ili, ko od njih nije čuo onu tužnu pjesmu:

U Jasoču medu kukricama
ovce čuva Filandrina Ćama,
ovce čuva, žalovito pjeva,
sve suzama kukrice zalijeva.

Zarad onih koji, pak, stvarno ne znaju šta su kukrice, treba kazati da su to omanji, kržljavi žbunići ponajčešće trna, drače, kakvog skromnog i slabašnog grabića ili dubića, kruške trnovače, šipurka ili smrijeka, koji su, pored svih drugih – ljepših, pitomijih i pogodnijih mjesta na zemaljskoj kugli, našli da rastu baš na suhom, pustom i bezvodnom kamenjaru.

Rijetko je to raslinje samo jedne biljne vrste, nego se obično udruži njih nekoliko te se međusobno isprepletu i obaviju jedna oko druge, načine ”uzajamno potpomažuću zajednicu” i, što bi kazao Meho Gungula, dajanišu u nerazumljivom klupku života, prkoseći svim zakonima teorije ”održivog opstanka”.

I koliko god je teško proniknuti u smisao takve životne zajednice, još je teže otkriti od čega živi taj čudnovati životni ansambl? Korijenje mu je više u kamenu negoli u zemlji, koju kap vode čalabrcne tek urijetko i nabrzinu, biju ga vjetrovi i sa istoka i sa zapada, sa sjevera mu dolazi suhomrazica a sa juga gnjilohvatica, brste ga vječito gladne koze i magarad dubravska, sasijecaju ga dubravske žene kosorom i kosjeračom, a on odolijeva svim udarcima svoje nesmiljene sudbine i istrajava u svom odmetništvu od svih pravila i zakona života. Suši se i vehne stasito i granato drveće uokolo, od žege i žeđi umiru dubovi, grabovi, trešnje i smokve, nestaju gajevi, šume i voćnjaci, a kukrice duraju, opstaju i nadživljavaju sve nedaće, zla i pošasti.

Dubravskom duhu ništa nije primjerenije od dubravske kukrice.

Tajna hiljadugodišnjeg bitisanja i opstanka ljudi na ovim bezvodnim i žarkim prostorima krije se upravo u ”konceptu” života svojstvenog tvrdokornoj i kočopernoj kukrici. Ali, tvrdokornost i kočopernost s mjerom i s razlogom uvijek imaju i svoju drugu stranu i drugačije naličje, čega su svjesni samo oni koji istinski poznaju život, njegova pravila i njegove različite modalitete.

Kao što se tvrdokornost i ”neprijaznost” kukrice manifestuju njezinom tobožnjom odbojnošću prema okolini, što je samo po sebi apsurd jer kukrica žudi za dodirom ljudske ruke i toplinom životinjskog daha, tako se i dubravski duh izražava kao žudnja za prisnošću. U toj je prisnosti, međutim, uvijek sadržana opreznost, jer Dubravac zna da je najopasnije ono što je najbliže. Zato on i pjeva:

Otrova me tvoj poljubac mala,
nisi mi ga sa halalom dala.
Sjetit ćeš se mala mog imena
i zaplakat imat ćeš vremena.

U sintagmi ”i zaplakat imat ćeš vremena” nema kletve niti mržnje, nego tek blage opomene kako će vrijeme namiriti sve pravde i nepravde, kako će kazniti nevjerne i ohole koji svojim vrelim poljupcima truju pošten svijet. Ali, izricanje blage opomene zbog učinjenog nevjerstva začas se pretvara u opasnu prijetnju:

Curo Hajro, ne varaj momaka,
ubit će te munja iz oblaka.

Pa ti hajde prevari i ostavi svog ”dragana” i rizikuj da te strefi jal’ munja, jal’ grom pravedni i osvetoljubivi iz mračna oblaka!

No, Dubravac ide još dalje pa se šegači i ”baleči” sa svojom ”malom”:

U male mi noge ko u zeca
ženit ću je, bit će hitra djeca!

Međutim, ovdje već sarkazam prelazi u samosarkazam, pa se ironična žaoka usmjerava ka samom sebi, a pod breme općeg životnog usuda podmeću se vlastita leđa.

Stoga smo ”zgode” iz života Dubravaca imenovali ”kukricama”. Prikladnijeg izraza nismo uspjeli naći. Uostalom, nisu bez razloga lajavi Gabelci znali često zapjevati:

Dubravcima nasmijano lice,
rodile im drače i kukrice!

Teško bi se ova zbirka crtica iz života Dubravaca mogla smatrati autorskim djelom. Ne bi to, možda, bilo ni pravično jer ”nelicemjerni kroničar” (kako bi to kazao Evlija Čelebija) koji ih je sakupio i uvrstio u ovu knjigu, samo je ”prepisao” neke od sočnih i sarkastičnih narodnih umotvorina koje se prepričavaju na dubravskim sijelima, u kafanama i prigodom sve rjeđih druženja dubravskih smjeholjubaca.

Ali, ako se već mora potpisati kao njihov autor, onda je neizostavno dužan odati zahvalnost svojim dragim dubravskim prijateljima koji mu neštedimice uljepšavaju i osmišljavaju tegobnu muku života toplim i ljekovitim proplamsajima vedrine dubravske duše. I dakako, kazivanjem i ”umjetničkim” uobličavanjem neiscrpnog ”kukričarskog” blaga. Njihov zdravi, jedri, iscjeljujući i nepatvoreni smijeh, uz koji su razmotavali i ispredali svoja već pomalo zaboravljena ”kazivanja”, zavrijedio je makar jednu ovakvu knjigu.

Ti ”kazivači” – Džemal Bašić, Alija Pirić, Enes Razić, Halko, Fadil i Osmo Obradović, Enes Ratkušić, Šaćir Filandra i drugi – najbolji su dokaz da arhetipski, mudri, promućurni, vedri, samosvojni, gordi i blagodarni dubravski duh još živi i da mu je još dugo i dugo živjeti. I oplemenjivati ovaj izokrenuti i izobličeni svijet toplinom i prijatnošću ljudske duše.

U nedostatku nekog opipljivijeg i praktičnijeg oblika zahvalnosti, poručujem im da ih očekujem na Klokunu 27. jula naredne godine, kojom ćemo prilikom evocirati uspomene na svijetle dane naše herojske prošlosti i zapjevati tri-četiri ”numere” pravog bećarca. Prisjetit ćemo se i nezaboravnog lika i djela rahmetli Salke Filandre.

Kahvu, limunadu i ostalo ”šta ko pije” – ja plaćam.

Ako, kao ono jednom Hajdar Penava, budemo imali za čim piti!

Iz knjige Dubravske kukrice 

Džafer Obradović

 

476 Posjeta 1 Posjeta danas
News Reporter