Sedmi dan – uvod

Povodom 15.08., godisnjice zatvaranja ljubuskih muslimana na Heliodrom, citateljima portala Ljubusaci.com u narednim danima donosimo na citanje knjigu”Sedmi dan” Moja prica, koju je napisao nas sugradjanin Veid Delalic.
Knjiga je pisceva autobiografska prica o danima  zatvaranja Bosnjaka Ljubuskog na Heliodrom, kao i sami njegovi logoraski dani , njegove brace,oca i njegovih komsija avgusta 1993.godine. Knjiga  docarava  trenutke zaista teskoga i turobnog vremena.
Veliko hvala Veidu na ovoj knjizi kao svjedocenju jednoga vremena koje se nikada i nikome ne ponovilo.
Autor je jedno potresno svjedocenje zlog doba devedesetih godina smjestio u sedam dana kako se knjiga i zove. Ljubusaci.com ce poceti sa objavljivanjem  navedenih poglavlja od 15.avgusta i narednih sedam dana.

Ovo je njen uvod:

Uvod

Postoje trenuci u našem životu koji vjecno ostave trag.
Bili oni lijepi ili ružni želimo ih nekada spomenuti radi mnoštva razloga.
U startu želim napomenuti kako ova knjiga nije huškackog karaktera
i nema za svrhu da napravi stanoviti razdor medu mojim sugradanima.
Ne želim lovorike ali ni tapšanje po ramenu.
Isto tako ni podilaziti sa tekstovima koji bi, gotovo umanjili cin onoga što je uradeno jednom nedužnom narodu.
Želim samo napisati golu istinu.
Isto tako moram podvuci da se zna moj stav i mišljenje o svemu ovome ako kažem da se i dalje družim sa cestitim ljudima koji su bez obzira na teško vrijeme, smogli snage i hrabrosti da preskoce u pomoc, pojedinim ljudima u datom momentu.
Hvala Bogu, postoje ljudi koji gledaju malo šire. I zapanjujuce je to kako ih nije izbacilo iz kolosijeka ljudskosti ratno vrijeme gdje su zadržali svoje dostojanstvo i cast.
Fasciniraju me širokogrudnost i široki pogledi na ljudskost, pripadnost jednoj sredini gdje pojedini ljudi sa srcem od titana krce put ka meduljudskim odnosima. Koliko god bili vezani za svoju sredinu, toliko su cvrsto vezani i za ljude koji u njemu žive.
Škrta je Hercegovina, ali se ona neizmjerno voli.
Predivna pjesma Slavena Pace Grbavca, odlicnog pjesnika i lirika, fascinira me i meni licno, savršeno uklopiva u temu ove knjige.

JUŽNJACKA UTJEHA

Roden sam na jugu jedne zemlje,
što ima dva imena
i jedan jednoslovni veznik izmedu.
Roden sam ispod tvrdave kamene,
što se još jedva pridržava
za umorno brdo.

Roden sam nevin.
Govorio sam davno
jezikom djecackim,
igrao se rijecima.
Fudbale krpio
i igrao nogomet.
Lijevi mi kamen bio stativa a
desni vratnica.
U školi jedan tjedan
pisao cirilicu,
druge sedmice latinicu.
Citao Oskara Davica,
plakao uz Desanku,
bio zaljubljen u Vesnu Parun.
Cesariceve rime pamtio,
Makovim kamenim suzama
škrtu zemlju škropio.
Selimovicu se velicanstvenom klanjao,
ucio pozdravljati starije.
Na pješackom prijelazu
ulicu prelazio,
znao da se travnjaci ne smiju gaziti.
Na vrijeme vracao knjige
u školsku biblioteku,
šišao se redovito,
u južnjakinje se krasne zaljubljivao.
Roden sam na jugu jedne zemlje,
U kojoj je pucanj pištolja
oznacio start prvog svjetskog
krvoprolica.
Roden sam pored rijeke
što se umara,
pa nestaje,
ode u dubine,
srama se oslobodi,
pa se vrati zelena i hladna.
Rijeke što Neretvu oplemeni.
Pa Neretva s njom umilnije huci.

Roden sam na jugu
jedne zemlje što
narode ima više njih.
Zemlje što se proslavi
u drugom svjetskom
krvoprolicu,
koljuci se medusobno
onako domacinski, bratski,
da prska na sve strane.

Roden sam u proljece
i pamtim proljece,
potkraj stoljeca
u kojem smo se obukli u vojnike.
I svi smo imali svoje vojske.
Na desetine vojski.
I sve su vojske bile pravednice.
I nitko nije nikoga ubio.
Nitko nije imao logore.
I nitko nikoga nije protjerao,
i nitko nikoga nije silovao
ali svi imaju svoje žrtve.
Svi imaju svoje masovne grobnice.
Svi imaju svoje spomenike,
svoje junake.

Svi imaju svoja odlicja
i svoje generale,
svoje zastave.
Svi su uvjereni
da su nevini
i svi slave pobjedu.

Eto tu sam roden.
Na jugu jedne nesretne zemlje,
koja je ponovno izgradila
sve mostove
a gradovii obale
joj se dijele
na istocne i zapadne.
Zemlje kojoj ponestaje ljudi,
ali joj ne manjka ludaka.

Na jugu takve zemlje sam roden.
I još uvijek sam dovoljno blesav,
da vjerujem da se u toj zemlji,
još može živjeti i u miru umrijeti.

Slaven Paca Grbavac
20. Mart 2020
17:44h.

Kada covjeka progone misli koje mu podapinju u životu onda se osloni na strucne ljude da bi se riješili odredenih psihickih smetnji koje nisu toliko velike ali ni male.
Ljudi pricaju svojim psihijatrima, prijateljima…bilo kome, te oni dodu kao terapija i oslobadanje od ružnih detalja iz života koji konstantno progone te narušava mentalno zdravlje covjeka.
Covjek jednostavno traži slamku za koju ce se uhvatiti i riješiti se fleševa i toga ružnog, stvarnog filma iz prošlosti od kojih su ostale duboke traume.
Ja sam odlucio da svoje nemile dogadaje povjerim papiru, ali i onome koga bude zanimalo ovo teško štivo.
Knjiga je specifikum po tome što su u vrtlogu ratnih dešavanja, medu Muslimanskim stanovništvom grada Ljubuškog u logor odvedeni otac i njegova cetiri sina.
Nešto mi govori da ce mi biti lakše i da ce spasti sa mene sedam mucnih dana iz nesretne hiljadu i devetsto devedeset i trece godine.
Kada stavim zadnju tacku ovoga romana onda cu biti siguran jeli to stvarno tako.
Možda i vama na kraju kažem jesam li skinuo sa leda to teško breme i taj veliki teret.

494 Posjeta 3 Posjeta danas
News Reporter