CETVRTI DAN

Svanuo je novi dan i neka nova nada da bi se nešto promijenilo na bolje.
Mada mnogi nisu u to vjerovali jer su se stalno čule detonacije koje su dolazile iz pravca i okolice Mostara.
Ipak nekada sam pomislio da ni ovo neće drugo trajati i bilo je važno da se preživi predstojeći dan.

– Ma neće ni ovo vječno trajati. Mora i ovome jednom doći kraj, govorio je stari Muhamed našem ocu koji je bio stalno uz njega. Imali su uvijek neke teme za priču i jedan drugom su dobro došli da ubiju vrijeme.
Sjećam se da mi je tada prišao jedan od braće i rekao:
– Vidim ja noćas nije bilo tako tijesno, jutros nema onoga čovjeka što je spavao do mene.
Samo sam slegao ramenima. Bio je to čovjek koji je dan ranije otišao sa još nekoliko ljudi na „rad“.

Onda je došlo vrijeme za doručak.
Došao sam na red i dobio svoj čaj i komad hljeba. Tek što sam htio da zagrizem prvi zalogaj, osjetio sam onaj miris, kao germa.
Pogledao sam u tu šnitu i malo je stisnuo. Doslovce pretvorila se u masu koju si mogao da gnječiš u ruci kao tijesto.
Otišao sam dole. Prošao kroz hodnik i izišao vani u mali krug kojeg je okruživala zgrada i doslovce je tu bilo ograđeno. Na to mjesto smo dolazili da pušimo kada malo zađe sunce i bude hladovina. U jednom ćošku bila je i kanta za smeće. Neki ljudi su tu već doručkovali taj isti čaj i hljeb. Podigao sam poklopac kante za smeće i krenuo da ubacim pokvareni hljeb u nju.

– Šta ćeš to!!, trgnu me nečiji glas i uhvati mi ruku u kojoj je bio pokvareni hljeb. Bio je to jedan od zatvorenika. Mostarac, znao sam po naglasku.
– A šta ću, evo da bacim. Pokvaren hljeb. Odgovorih onako jednostavno.
– Daj to ovamo, ta ćeš bola bacat! Reče i skoro mi je oteo hljeb iz ruke.
Toga se dobro sjećam i to neću nikada zaboraviti.
Jednostavno sam bio svjedok tipičnog ljudskog nagona da se preživi.
Možda sam bio i suviše mlad da bih shvatio ozbiljnost situacije i gdje se u stvari nalazim.
Ostao sam tu sa strane gledao ljude i njihovo stanje. Mnogi su bili vidno mršavi, naravno oni koji su tu došli prije nas. Hladnog i preplašenog pogleda sa izrazito izbuljenim očima izgledali su kao aveti.
Prislonjen uza zid pušio sam i sve to posmatrao. A onda mi je prišao jedan čovjek.
– Imaš li majke ti jednu cigaru? Kupovao sam dok sam mogao. Imao sam oko osam stotina maraka. Sve sam potrošio na cigare.
– Imam evo uzmi, davao sam mu skoro cijelu kutiju Amerikan cigareta.
– Jeli mi to sve daješ!!? Upitao je sa čuđenje.
– Uzmi, rekoh, imam ja još koju kutiju.
– Hvala ti sine moj, reče čovjek bljedunjavog lica. Pokrio je lice mršavim rukama i od jednom je krenuo da plače.
Zašto je plakao zaista nisam mogao znati. Jeli radi toga što se ponizio i pitao ili od sreće. Samo jedno znam. Jedna cigareta je mnogo vrijedila na tome ružnom mjestu.

Poslije nekih pola sata, kada sam se vratio u naš hodnik , gdje su bile učionice, nastao je muk među ljudima. Ustajali su na noge. Odozdo sam čuo korake i davali su do znanja kako dolazi više osoba. Koraci su bili užurbani.
Čekali smo novi odabir ljudi.
Došla su trojica ljudi u uniformama.
– Jeste li vi odvođeni u Šantićevu ulicu da radite!!??, upitao je jedan od njih.
I kao da sam kroz maglu poznavao toga čovjeka.
Nastao je muk. Niko ništa nije progovarao.
– Pitam jesu li vas odvodili da radite?!, opet je upitao.
– Neki su išli. Usudi se jedan od ljudi da kaže.
– Mi smo čuli da su vas odvodili i da je jedan ranjen, reče čovjek u vojnoj odori dok su ostala dvojica, koji su sa njim došli, ćutali.
Tada su se ljudi otvorili i počeli pričati.
Onda sam shvatio da su to ljudi koji su došli iz HVO-a Iz Ljubuškog jer je moj amidža jednoga oslovio po imenu. Došli su do nas i kratko su im bili ispričani neki detalji.
Onda su otišli dole u prizemlje.
Poslije nekoliko trenutaka čula se svađa, povišeni glasovi nekih ljudi iz kancelarije koju su koristili stražari i njihovi nadređeni.
Ne znam tačno koliko je to trajalo. Možda nekih petnaest ili dvadeset minuta ali ubrzo je nastala tišina.
Onda su opet ovi došli do nas i rekli.
– Hajdete za nama svi koji su iz Ljubuškog.
Otišli smo u prizemlje i uveli su nas u jednu učionicu u koju smo se nekako svi smjestili.
Mnogi su stajali jer je ta učionica jedva primila toliko ljudi.
– Mi smo sada razgovarali sa ovim ovdje stražarima i upravom zatvora. Saznali smo da je istina i da su vas odvodili da radite. Od danas vi više ne radite i ako dođu po vas samo recite da ste iz Ljubuškog. Reče jedan od vojnika.
Tu smo malo razgovarali sa njima i ljudi su se opustili. Svakako da je nastalo jedno veliko olakšanje i neko svjetlo u tunelu počelo je da se nazire.
Svakako da je sada naš boravak u logoru bio kud i kamo drukčiji bez obzira na sve. Ostalo je da se vidi hoće li stražari poštivati dogovor sa ljudima iz Ljubuškog. Jedno je bilo evidentno. Bilo im je krivo što smo tada bili povlašteni.

Trojica vojnika su otišli i mi smo se vratili gore na sprat.
Nastalo je pozitivno raspoloženje među nama i ljudi su počeli i da se šale.
Naš Ljubušak, geometar, poznat po duhovitim šalama, zagrnuo je nogavice od pantalona. Sjeo je na jednu klupu, zaklatio nogama koje su visile i rekao:
– Eh, vidi ih, prave nogometaške.
Bio je to jedan od rijetkih trenutaka kada smo se iskreno nasmijali.
Ipak doza straha je barem u meni ostala.

Naša radost nije dugo trajala.
– Šta je jebem vam Pejgambere i Ala;a. Šta se smijete, je li? Bio je to onaj tip u crnoj uniformi, dalmatinskog dijalekta. Rekavši to, odmah se vratio u prizemlje.

Poslije nekoliko trenutaka vidio sam mlađega amidžu kako gestikulira mojem ocu da dođe do klozeta. Ustao je jer je sjedio u hodniku na svojoj deki i otišao do njega.
Otišli su unutra i brzo se vratili. Očito mu je rekao nešto bitno dok ga je morao zovnuti i da mu kaže gdje nije bilo mnogo ljudi.

– Šta ti je ono Ađa ( tako smo ga od milja zvali) rekao? Upitao sam oca.
– Rečeno mu je u povjerenju da ne govori nikome ali kaže da nećemo biti dugo ovdje. Reče otac življim glasom.
– Kako misliš nećemo biti ovdje, premjestit će nas negdje drugo? Upitao sam onako radoznalo.
– Nije to, pustit će nas sve kući za koji dan. Odvrati otac radosno.
Nisam mogao da vjerujem. Ići ćemo svojoj kući!! To je bila fenomenalna i ohrabrujuća vijest.
– Odakle je ađa to doznao, ko mu je rekao? Upitao sam radoznalo a i radi toga kako bi zaključio da to nisu samo puke glasine.
– To nije bitno. Ne širi dalje a vidjet ćemo koliko tu ima istine, govorio je otac tihim glasom tako da sam ga i ja jedva čuo.
Kasnije sam primijetio da je otac stalno išao do prozora koji je gledao gore na cestu kojom smo bili dovezeni u kamionima. Možda mu je brat rekao još informacija da bi ga uvjerio u tu istinitu i radosnu vijest. Ali ja sam znao samo glavno.
Nisam znao šta se krije u pozadini svega toga.
Poslije nekih pola sata vidio sam da su to doznala i ostala trojica moje braće jer su se nešto došaptavali sa ocem.
Među ljudima se osjetilo neko rasterećenje i slobodnije kretanje. Nisu više onako kao ukopani sjedinili sa strane hodnika i čekali svoju ne baš tako lijepu sudbinu. Mislim da je ipak među ljudima procurila vijest da ćemo biti vraćeni svojim kućama. Mogu da razumijem kako se ta povjerljiva tajna nije mogla tako lako sačuvati jer je svako želio obradovati svoga sina, brata ili oca, tom predivnom i bombastičnom viješću.

A onda opet.
Iz prizemlja su išla dvojica stražara.
Neki su potrčali prema donjem spratu na suprotnoj strani hodnika, stepenicama.
Onda sam shvatio da su to Mostarci koji su tu ranije došli. Praktikovali su da ostanu na donjem spratu dok se gore odabir ljudi ne završi.
Znači neki ljudi su se i tako snalazili.
Kada sam to vidio i ja sam potrčao za njima kao lud.
– E nećete me ovaj put odvesti. Rekoh onako u sebi.
Tek što smo sjurili nas petorica, sa donje strane išao je jedan stražar. Vjerovatno su shvatili da se i tako snalazimo.
– Kud ste krenuli. Mrš gore na sprat!! Odzvanjao je kroz dugi hodnik glas ljutog stražara.
Istrčali smo gore i pomiješali se među narod.
Stražar je došao uz stepenice i ušao u naš klozet.
– Šta ti tu radiš, izlazi odmah!!, rekao je stražar čovjeku koji se sakrio u WC.
– Ma evo imam proliv, reče mu čovjek iza vrata.
Inače znalo se desiti da ljudi dobiju proliv i drži ih po nekoliko dana.
– Izlazi odmah i stani u red sa ljudima!!, rekao je stražar.
– Evo odmah izlazim, rekao je čovjek pun straha.

Ljudi su se opet onako mahinalno, i kao po naredbi, poredali u hodniku tako da je bilo prostora kroz sredinu hodnika koji je bio širok nekih dva i pol metra.
– Ti, ti…i taman da stražar odabere trećeg Ljubušaka jedan od odabranih ga presječe i reče:
– Ja sam iz Ljubuškog.
– Pa šta ako si iz Ljubuškog, kakve to ima veze!? Reče stražar okrenuvši se jer ga je već bio prošao u namjeri da pokaže prstom na sljedećeg zatvorenika.
– Pa dolazili su naši iz Ljubuškog i valjda se dogovorili sa komandirom da ne idemo više raditi na prvu liniju. Usudio se reći čovjek kojem je drhtio glas, valjda od straha.
Tada su se ta dvojica stražara vratili i nisu više taj dan dolazili.
Na kraju ipak nismo mogli znati šta nosi sljedeći dan. Što se tiče mene, ja sam vjerovao da će ovo trajati kratkog vijeka i da će nas ponovno voditi na prvu liniju da radimo.
– Samo da mi se vi izvučete odavde, a sa mnom šta god bude. Ja sam proživio život a pred vama je i mladost i dug život. Govorio je naš otac dok smo se okupili oko njega.
Naravno da je svaki od tih očeva želio svojim sinovima isto što nama naš želi. A bilo je dosta očeva i sinova na ovome prokletom mjestu.

Dio zatvorenika često je išao prema prozoru koji je bio na našoj etaži iznad stepenica koje su vodile na donji sprat. Svakih dvije minute mogao si vidjeti nekoga da gleda prema Vardi, cesti kojom smo došli i kojom bi eventualno trebali doći kamioni po nas.
Gledao sam ljude sa nadom u očima sa pogledom uprtim prema toj cesti. Gledali bi nekoliko trenutaka a onda bi tužno spustili glavu kada bi uvidjeli da se ni jedan kamion ne spušta niz tu strmu cestu sa nekoliko oštrih zavoja.
neki ljudi su bili skeptici i nisu vjerovali u tu novo pristiglu vijest da ćemo biti pušteni svojim kućama.
– Nema vam od toga ništa, govorio je jedan između toliko ljudi.
– Odakle ti znaš. Vijest nije tek tako došla do nas. Eto ti sve znaš. Rekao je jedan od momaka koji je imao nekih dvadeset i tri godine.

Mislim, dobro je to kada čovjek ne vjeruje do kraja. To je i jedna dobra osobina. Jednostavno doza opreznosti. Sa druge strane mogao sam i da razumijem stanje toga čovjeka. Pod pritiskom i sa mišlju gdje su njegovi i šta je sa njima na neki način nije mi ni bilo čudno njegovo ponašanje. Svi smo mi bili u crnjaku i na neki način svako sa svojim brigama ali biti tako negativnog naboja i ovim napaćenim ljudima srušiti nadu u tim trenucima, bilo je suludo i do kraja kretenski.
Za sada nam je ostalo jedino da sanjamo o povratku što nas je i držalo u nekoj psihičkoj stabilnosti niske razine.
– Ma znaš li šta je Hajro, ja znam onu starinsku, ono o čemu se priča, ili je bilo ili će bit. Rekao je stari Mostarac Muhamed mome ocu onako jednostavno.
Izgledao je kao kakav mudrac kada ga onako pogledaš. I važio je za čovjeka kojega se moglo pitati za neke savjete.

Ocu je nestalo cigareta, potrošio je novac koji je slučajno imao sa sobom, a onda sam ja otišao i ispod svoje deke izvadio jednu kutiju i dao mu je.
– Odakle ti ovo, gledao me ozarenog lica dok me pitao.
– Donio sam iz Šantićeve, pronio sam je kad i onu konzervu, rekoh.
Njegovoj radosti nije bilo kraja jer je, rekoh ranije, bio strastveni pušač.

Taj dan poredali smo se da bi dobili poslijepodnevni obrok.
Željno smo čekali jer je svaki dan bio teži radi nekvalitetne hrane.
Brzo se mršalo i moglo se primijetiti kako čovjek nema više onoliko snage koliko je ranije imao.
Ispočetka nam se sve to gadilo ali kasnije i nije iako ta hrana često nije bila ni dovoljno slana. Koliko mene sjećanje služi, ta skuhana leća ili riža, uvijek su plivali u bistroj vodi.

Kada smo skoro svi završili sa večerom jedan od stražara je rekao:
– Šta bi vi rekli kad bih vam ja otkrio tajnu da sam se popišao u ovaj lonac maloprije?
Otišao je niz stepenice smijući se tako da je donji sprat odzvanjao. Oni koji nisu završili sa obrokom prosuli su ga u kantu za smeće. Da li je stražar rekao istinu ne znam ali znam da su dvojica logoraša otišli u klozet da povrate jer ih je tip zgadio.
Pitam se koliko samo čovjek mora biti zloban da bi uradio takvo nešto iz čiste dosade.
Čovjeka izluđuje činjenica kako u jednom trenutku jedni ljudi iz iste vojske i vjerske
pripadnosti možda suosjećaju i pomogli bi, dok drugi želi da ti napakosti da bi što više
patio. U nekim trenucima podnio bih više udaraca nego uvreda koje su nam verbalno
nanošene.

Što je se više bližilo vrijeme za spavanje ljudi su bili sve tiši.
Vjerovatno su neki mislili da bi već danas mogli doći po nas i vratiti kući.
Međutim to se nije desilo. I naravno kao i uvijek, velika nadanja kada se ne obistine bace te u veliki očaj.
Otišli smo na spavanje a ja sam razmišljao o majci koja je ostala sama kući.
Jedno sam znao.
Kuća je bila puna a sada je nastao tajac u toj istoj. I sav njen trud bio je baziran na nas djecu i cjelokupnu porodicu. Znao sam da sjedi u jednom kutu sobe i gleda u vrata kada će se otvoriti i ugledati nas. Znam da je izgubila volju za životom.
Zamišljajući nju znao sam da isto tako razmišljaju sve majke, supruge i kćeri, nas koji smo odvedeni.
Jednostavno za njih je život stao. Bez nas su bile pogubljene. Ne zbog toga što nisu bile snalažljive nego radi toga što odjednom nestane iz kuće nekoliko muških glava. Njihova druga misao koja ih je proganjala jeste ta, hoćemo li se uopšte vratiti i kako nastaviti dalje ako se to ne desi.

305 Posjeta 2 Posjeta danas
News Reporter