I noćas… mislim na tebe.
Kroz magline prohujalog
zovem djetinjstvo i mladost,
gdje me miluje pogled tvoj,
milostiv, blag, pun ljubavi…
što samo tvoje srce
umio da prelije,
i kroz prozore od duše,
one oči tvoje drage, mile…
na mene se izlije i sja.
Dodirne… zagrli mi srce
sve što sa tobom bješe,
što meni samo zbog tebe
kućom djetinjstva i mladosti
na spokoj i toplinu miriše.
Dodirne, zagrli mi srce…
onaj osmijeh tvoj i riječi,
nekanula, prigušena suza,
tvoje naušnice, đerdan,
svilena mahrama, bluza…
Čeznem… da vidim te
i privijem se kao dijete
uz obraz i ruke tvoje…
-ugasim prigušenu suzu,
mirišem mahramu, bluzu….
Riječi, dodire, cijelove…
što htjedoh nekoć pokloniti,
ne bih sada za daleko sutra
pomišlj’o da treba odgoditi.
‘Sutra, sutra… i sutra’,
nemarna duša mislila nekada,
a jedno ’sutra’ mi odnijelo tebe,
pa neizrečeno vapi u kajanju
a neizljubljeno biće blista
u čežnjom otkanom sjećanju.
I prigušena ona suza tvoja,
kanula je majko,
i sliva se još…
-iz mog oka preteška se cijedi
i još većim žalom dušu ovu jedi.
I noćas… mislim na tebe.
Kroz magline prohujalog
zovem djetinjstvo i mladost,
gdje me miluje pogled tvoj,
milostiv, blag, pun ljubavi…
što samo tvoje srce
umio da prelije,
i kroz prozore od duše,
one oči tvoje drage, mile…
na mene se izlije i sja.
(Horion Bosna)