Vlasti bosanskih Srba u Prijedoru su 31. maja 1992. godine izdale naredbu putem lokalnog radija kojom se naređuje nesrpskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, a da pri izlasku iz kuća stave bijele trake na ruku. Članovi Evropske posmatračke misije su posvjedočili da su čak u avgustu 1992. godine tokom posjete selima oko Prijedora vidjeli bijele zastave na bošnjačkim kućama kako bi se mogle razlikovati od srpskih. Nakon 1939. godine i nacističkog proglasa po kojem su poljski Jevreji morali nositi bijele trake sa plavom Davidovom zvijezdom oko rukava, kako bi na taj način bili obilježeni za istrebljenje, ponovo je u jednom dijelu Evrope, na kraju XX stoljeća, primijenjena nacistička praksa dehumanizacije jedne nacionalne i vjerske grupacije; prijedorski Bošnjaci, poput poljskih Jevreja tokom Drugog svjetskog rata, stavljeni su u drugačiju kategoriju ljudskih bića. Ustvari, bio je to početak sprovođenja javne kampanje etničkog čišćenja i istrebljenja nesrpskog stanovništva u okviru čega su izvršene masovne egzekucije, silovanja, otvarani koncentracioni logori i činjeni drugi zločini.
Naredba o obilježavanju bošnjačkih kuća i stavljanju bijelih traka na ruke te formiranje koncentracionih logora za Bošnjake bilo je suštinsko oživljavanje fašističke prakse iz II svjetskog rata, iako je Evropa kazala „nikad više“ koncentracionim logorima smrti, genocidu i holokaustu.
Ubijanja Bošnjaka vršena su svuda. Tijela ubijenih, prema svjedočenjima, ležala su i više dana, a onda su ih zarobljeni skupljali na kamione i odvožena su na različite lokacije. U kampanji etničkog čišćenja i ubijanja uklonjeno je na području Prijedora skoro 94% od predratnih 53.000 nesrpskih stanovnika: ubijeno je 3.173 civila među kojima je bilo više od stotinu djece, dok je više od 30.000 hiljada ljudi prošlo kroz prijedorske koncentracione logore smrti. Vjerska, kulturna i ekonomska dobra Bošnjaka i Hrvata u opštini Prijedor bila su uništena.
Opštinske vlasti u Prijedoru od rata do danas žrtvama etničke kampanje nisu odale počast na bilo koji način za patnje kroz koje su prošle niti su pokazale pristojnu razinu kajanja i razumijevanja boli i stradanja. Štaviše, preživjelim žrtvama se onemogućava da obilježe istinu o zločinima, uskraćuje im se pravo na pravdu, čak im se oduzima pravo na sjećanje. Više nego očito je da opštinske vlasti u Prijedoru ni dvadeset godina od sramnih postupaka i nacističke prakse nisu naučile lekcije iz holokausta i genocida, lekcije iz zločina protiv čovječnosti i etničkog čišćenja.
Upravo zbog toga, a radi mira i izgradnje života bez rata i nasilja, odgovorni ljudi i društva moraju snažno tražiti i insistirati da lokalna vlast u Prijedoru prestane s politikom poricanja zločina koji su počinili pripadnici vojske i policije Republike Srpske. Žrtve imaju pravo ukazivati na razmjere zločina, kao što lokalna vlast mora da se suoči sa svim posljedicama zločina i etničkog čišćenja i omogući žrtvama pravo na dostojanstveno sjećanje i podizanje adekvatnog spomenika kao opomene svima.
Stoga, 31. maj je prilika da se ljudi od savjesti još jednom ograde od zločinačkih politika koje baštine fašističku tradiciju i praksu progona ljudi i da se svi ujedine u zahtjevu da se zloglasni koncentracioni logori učine trajnim spomenikom stradanja Bošnjaka i Hrvata u Prijedoru. Obilježavanje 31. maja i sjećanje na prijedorske bijele trake, ustvari, treba biti izraz solidarnosti i podrške svim ljudima širom svijeta nad kojima je počinjen zločin zbog njihove rase, etničke pripadnosti, vjerskog stava ili političkog uvjerenja. Ipak, ovaj datum zaslužuje da se sjećanje na njega institucionalizira i postane dio institucionalnog pamćenja te je ovo prilika da se u Evropi 31. maj proglasi Evropskim danom borbe protiv fizičkog obilježavanja ljudi zato što su drugačiji. Institucionaliziranje pamćenja pomoći će da dođe do istinskog uočavanja grijeha i kajanja te sprovođenja prevencije i, bez sumnje, pomoći domaćim i evropskim institucijama da, na baštini antifašizma, a kroz sjećanje na 31. maj 1992. godine u Prijedoru, poduzmu sve napore da se zaista u Evropi ne dozvoli „nikad više“ segregacija i stavljanje segregacijske trake oko ruke ljudima koji nisu isti kao mi.
Nakon Drugog svjetskog rata, naime, ljudsko društvo, suočeno s brutalnim posljedicama i praksom istrjebljenja jedne nacionalne i vjerske grupacije, putem Ujedinjenih naroda donijelo je konvenciju o genocidu i sprječavanju genocida. Također je 27. januar proglašen danom sjećanja na holokaust. Sasvim je jasno da su ljudskom društvu trebala da se događaju stradanja katastrofičnih razmjera da bi se potrebna kritična masa odgovornih ljudi pokrenula i poduzela konkretne korake da se takva zla ne ponove. Nakon 31. maja 1992. godine, kada je obznanjena odluka o fizičkom obilježavanju nesrpskog naroda i sistematičnog progona i etničkog čišćenja koje je potom uslijedilo, niko nema pravo da ignorira i zaboravi ovu užasnu činjenicu kojom je okončan XX vijek. Bošnjaci su isuviše dugo ponavljali lekcije stradanja i progona zato što su drugačiji i, s punim pravom, imaju obavezu da rade na jačanju svijesti o razmjerama zla, podsjećajući na te sramne i anticivilizacijske postupke. Naravno, ne da bi se, sada, jedan drugi narod stigmatizirao, nego da bi se izbjegla generalizacija, identificirali odgovorni, zadovoljila pravda i omogućilo dostojanstveno sjećanje. To je dug Bošnjaka prema čovječanstvu.
Kao što su nakon Drugog svjetskog rata poduzete aktivnosti na sprječavanju genocida, nažalost u BiH neuspješne, i institucionalizacije sjećanja na holokaust, s istom svrhom i argumentacijom potrebno je proglasiti 31. maj Evropskim danom bijelih traka, danom sjećanja na sramni događaj iz 1992. godine u Prijedoru, odnosno danom borbe protiv fizičke segregacije i stigmatizacije ljudi bilo gdje u svijetu. Neka to bude međunarodni dan solidarnosti sa žrtvama segregacije. Ovu inicijativu je nužno predstaviti i pokrenuti u evropskim institucijama.
Ekrem Tucaković