Nakon oslobadajucih presuda hrvatskim generalima Gotovini i Markacu i, pogotovo, generalu JNA Momcilu Perišicu, koji su u prvostepenom postupku kažnjeni u rasponu od 18 do 27 godina robije, postalo je jasno da nijedna sljedeca presuda ovog suda ne može predstavljati iznenadenje. Zašto bi onda bile šokantne – a takvim ih doživljavaju i žrtve i ovdašnje pristalice Tudmanove politike – presude koje su izrecene šestorici bivših visokih politickih i vojnih dužnosnika samoproglašene Hrvatske republike Herceg-Bosne. Licne i kolektivne emocije sa kojima su presude docekane, to je vec nešto drugo. Jadranko Prlic, Bruno Stojic, Slobodan Praljak, Milivoj Petkovic, Valentin Coric i Berislav Pušic dobili su ukupno 111 godina zatvora, dok je Tužilaštvo tražilo 240 godina. Ako se ima u vidu da je samo u Ahmicima ubijeno 116 muškaraca, žena i djece, ispada da su ratni vladari života i smrti u Hercegovini za svakog ubijenog civila bošnjacke nacionalnosti zaradili tek po godinu dana zatvora.
Osudenu šestorku cine po mnogo cemu razliciti ljudi. Ujedinio ih je, kako se navodi u presudi, “udruženi zlocinacki poduhvat”. Stvar je psihologije i psihijatrije, a prije svega literature, da objasne kako je bilo moguce da se svi oni istovremeno nadu na istom odvratnom poslu. Ako je jednom predratnom društvenom marginalcu Berislavu Pušicu silno godilo što je postao neko i nešto time što je ustolicen za nadzornika svih zatvora i logora u Hercegovini, šta je u to krvavo kolo dovelo jednog natprosjecno inteligentnog i afirmisanog strucnjaka kakav je bio Mostarac Jadranko Prlic? Ili jednog darovitog umjetnika Slobodana Praljka, koji se u ratu prometnuo u generala, cineci sve ono protiv cega se kao umjetnik morao duboko buniti? “Moja savjest je cista”, rekao je Praljak u završnoj rijeci na kraju maratonskog sudenja. To je bio kraj svake nade da je ovaj covjek sposoban da suosjeca sa žrtvama i pokaje se. “Casni sude, nisam kriv”, bila je fraza kojom je Prlic skrivao svoje kukavicko bježanje od odgovornosti i koja se mnogo puta cula u sudnicama Tribunala.
Prošlo je punih devet godina otkako je ova šestorka dobrovoljno otišla u Haag, a dvije godine od završetka sudenja. Glasnogovornica Tribunala priznaje da je to bio neuobicajeno dug proces, jedan od najznacajnijih u istoriji Haškog suda, ali to opravdava njegovom složenošcu. A stvar još nije završena. U dugim pauzama, izmedu dva sudenja, Prlic i društvo puštani su na slobodu, neki od njih su, navodno, ljetovali na Jadranu, pa je i prica o znacaju ovog sudenja postepeno gubila na vjerodostojnosti. Licna sudbina ovih ljudi nije više važna nikome osim njihovim porodicama i prijateljima. Službena Hrvatska danas ima mnogo precih poslova i najradije bi da oni što prije budu zaboravljeni. Niko od njih nije ubica, ali su im stope itekako krvave. Nema sumnje, bili su do kraja odani Tudmanu i njegovim politickim ciljevima u Bosni i Hercegovini. Bio je to projekt koji se nije mogao ostvariti bez brutalnog etnickog cišcenja, ubijanja, silovanja i pljacke, bez logora i zatvora, a vjerski i etnicki šovinizam bili su pogonsko gorivo njihovih izvršitelja. Tudman, Gojko Šušak, Mate Boban i general Janko Bobetko odavno su mrtvi, pa ce umjesto njih racun platiti Jadranko Prlic i društvo.
Slušam na televiziji kako novinari postavljaju svojim sagovornicima jedno na prvi pogled zanimljivo pitanje: hoce li se, i kako, ove presude odraziti na odnose Hrvata i Bošnjaka u BiH? Izrecene presude nisu stvar ni jednih ni drugih, njih je izrekao Medunarodni sud, u cijem opisu poslova nije ni da miri ni da dodatno zavada narode bivše Jugoslavije. Ako je Mostar slika i prilika tih odnosa, oni su u politickom i svakom drugom smislu takvi da ne mogu biti gori. To je poznato svakom citaocu novina. Moj prijatelj, logoraš iz Dretelja i povratnik u svoj stan u zapadnom dijelu Mostara, kaže da poznaje samo jednog Hrvata koji redovno odlazi u drugi dio grada. Vlasnici ducana oko Starog mosta reci ce vam da Hrvati s desne obale Neretve ne prelaze preko cuvene cuprije. Reci, dakle, da ce haška presuda relaksirati odnose izmedu dvije etnicke zajednice, potpuna je besmislica. Ocekujuci vijest dana iz Haaga, u Mostaru su se okupili predstavnici udruga Domovinskog rata, cuvari pecata neprežaljene Herceg-Bosne, dok su u istom gradu, kao i u Širokom Brijegu i Citluku održane molitve “za pravdu”. Jasno je šta je tu pravda za Hrvate, a šta za Bošnjake. Za prve su clanovi šestorke casni i nevini ljudi, koji su branili svoj narod, dok drugima ni smrtna kazna Prlicu i društvu ne bi bila dovoljna.
Postoji na ovim prostorima jedan problem koji je naprosto nerješiv – potpuna bezosjecajnost prema žrtvama vlastitih zlocina, u ovom slucaju bošnjackim. To je plod civilizacijske nezrelosti balkanskih naroda, koji svoje nesporazume rješavaju iskljucivo ratom. Možete vi prvoborcima Domovinskog rata za veliku Hrvatsku, nekadašnju Banovinu, do besvijesti podastirati nebrojene dokaze – govore, izjave, transkripte, televizijske snimke – o Tudmanovim planovima za podjelu BiH ili o zlocinima HVO-a i Naletiliceve Kažnjenicke bojne, možete ih podsjecati na bizarnu cinjenicu da se koncentracioni logor Dretelj, logor smrti, nalazio manje od sat hoda od kipa Gospe od Medugorja, ali od toga nece biti nikakve koristi. Njima i danas zvone u ušima Tudmanove rijeci: “Hrvatski muževi koji su zemlju oslobodili od zla ne mogu biti pozivani na odgovornost”. Ova haška prica mogla bi nositi naslov: “Epizoda iz života Tudmanovih likova”. A iz te epizode isplešce se još mnoge potpuno razlicite price.
(Oslobodjenje)