Ma, moj Ferhate gdje si uranio? Ne možemo se miješati u Božije određenje ali zapažamo da je naš komšija, sugrađanin, školski kolega otišao prerano od nas. Otišao je 1993. godine u Norvešku i praktično ga od tada nismo viđali. Međutim spoznaja da boravi sa svojima u Norveškoj ispunjavala nas je kao da smo na ”starom mjestu” u Ljubuškom. A ”stara mjesta” su bila Plantaža, Stuba, Pobrišće, Humac, Most na Trebižatu i druge lokacije koje je Ferhat rado posjećivao.
Ferhat i Kemo ispred duhanske stanice u Ljubuskom 1969
Ferhat je bio moj (naš) školski kolega još od prvog razreda osmogodišnje škole. Po rastu smo bili slični. Kada bi bilo postrojavanje razreda na kraju reda bili smo skupa. Nekad Ferhat posljednji, nekada ja. Stalno smo se mjerili jesmo li porasli koji centimentar da bi se udaljili od posljednjeg mjesta u redu. Željeli smo biti viši, jači i brži.
U priloženoj fotografiji prepoznajem Ferhatove kolege Sadiković Sašenka, Ćerić Mirsada, Milana Džaju, Ivana Paradžika, Mesihović Mirjanu, Škegro Ljilju, Rakić Slavicu, Ašik Seniju, Bonić Veru, Galić Gordanu, Čerimagić Zeminku, Tomić Zoru, Milić Slobodana, Mahić Ahmeta, Sekić Ibrahima, Bektašević Enesa, Sadiković Esmu, Kozina Anu …
Od ove generacije napustili su nas: Dr. Milić Slobodan i Mesihović Mirjana.
Odrastanje sa Ferhatom nosilo je drugarstvo i igra. Igrali smo lopte, sakrivače, karata …
IV a 1959 god. ( Ferhat se nalazi na slici iza učitelja Ibrišima Hrnjičevića )
Da je Ferhat nasljedio samo pola gena od majke, poštovane gospođe Đule, bilo bi dovoljno da bude otvoren, srdačan, neposredan, pravedan …
A nasljedio je i kao takav bio omiljen u našem društvu i u svim kasnijim društvima.
Ko ne bi volio malo pile? Ko ne bi volio malo mače ili pak ptiče? Tako smo Ferhata doživljavali u prvim razredima našeg školovanja. Obljubljen i poželjan u društvu.
Tokom studija 70-tih godina družila se kolonija ljubušaka u Sarajevu. Zajedno smo brodili po fakultetima, zajedno se družili i posjećivali Ilidžu, Beograd, Trebević, Jahorinu. Bile su to godine mladosti pune želja i vizija budučnosti.,
S vremenom sve su to pokrili ”snjegovi i šaš”. Tužni smo jer smo izgubili rado viđano lice ljubuških ulica, gostiona, stadiona, parkova …
Ode naš Ferhat norveškim jezerima, fjordovima, glečerima. Ode ka Sjevernom polu. Ode ka zvjezdama da nam svjetli u ostvarenju naših puteva!
Adio Compagno!
(Kad umire čovjek)
Na rastanku ožaloščene neka utješe ovi stihovi:
Kad umire čovjek, umire dio svjeta
i zemlja postaje teža
iskusnija
i ljudskija
i veča za jednu ranu
i dublja za jednu jamu.
Jure Franičević – Pločar
Kemal Mahić