Kada su kopači spojili ruke 30. jula 1993. godine, Sarajevo je odahnulo – Tunel spasa je prokopan. Taj trenutak je značio da će životi brojnih ljudi biti spašeni i da će se moći lakše doći do hrane, ali i izaći iz BiH i svijetu ispričati strahote kroz koje prolaze građani, te zatražiti pomoć da se ludilo zaustavi.
“Nesigurno pretrčavanje piste rezultiralo je rađanjem ideje o izgradnji tunela. Mislim da nema nijedne osobe koja je pretrčavala pistu, a da pri tome nije pomislila kako bi lakše bilo proći ispod zemlje i stići do slobodne teritorije”, kazala je u razgovoru za Klix.ba Dina Memić, kustosica u Tunelu spasa.
Iskopavanje Tunela spasa improviziranim alatima
Inžinjeri Fadil Šero i Nedžad Branković su, na naredbu vojnog vrha Armije RBiH, napravili projekt izgradnje tunela. Polazne tačke su određene na Dobrinji, Kući sloboda i u Butmiru, u porodičnoj kući porodice Kolar, te je iskopavanje počelo 28. januara 1993.
Kopači, njih ukupno 260, s butmirske i dobrinjske strane, nisu imali mašine, osvjetljenje, opremu… Golim rukama, uz pomoć improviziranih alata i kandila danonoćno su radili na iskopavanju tunela. Nije bilo telefonskih linija, kopači se nisu mogli dogovarati, već je svako sa svoje strane marljivo radio na iskopavanju. Kopači s dobrinjske strane su u izgradnji i ojačavanju zidova koristili željezo koje su donosili iz fabrika, a kopači s butmirske strane koristili su drvo koje su donosili s planine Igman.
Velike probleme kopačima, pripadnicima Armije RBiH i pripadnicima civilne zaštite te civilima, pravile su podzemne vode. No, uspijevali su vodu iznositi iz tunela kantama i kanisterima i čvrsto su vjerovali da će uspjeti, jer tunel je značio život.
Tajna koja je spašavala živote
Uspjeli su. Spasili su Sarajevo i živote brojnih građana. Tunel spasa, dug 800 metara, visok 1,60 metara te širok jedan metar, je iskopan za četiri mjeseca i četiri dana.
“Nije bilo prostora za grešku. Kopači su uspjeli, nisu napravili dva tunela, već jedan s minimalnim odstupanjem – 11 centimetara i to u visini. To je bila najveća pobjeda Sarajeva i BiH i stoga se Tunel spasa s pravom naziva čudom bosanskog otpora”, istakla je Memić.
Iako je iskopavanje tunela bilo najstrožije čuvana vojna tajna, pripadnici Vojske Republike Srpske i UNPROFOR su saznali. Međutim, nikada nisu uspjeli otkriti gdje se nalaze ulazi, odnosno izlazi te su nasumično granatirali Butmir i Dobrinju. Devet građana je stradalo dok su čekali na red da uđu u tunel.
Put u bolji svijet
Iako nerijetko pun blata i vode, taman, nizak i “težak” – tunel je značio život.
Na početku, ljudi su kroz tunel prolazili noseći stvari na leđima ili u rukama, a krajem 1993. je postavljena pruga te su za transport hrane, cigareta, nafte, lijekova, naoružanja… korišteni vagoni. Kasnije je kroz tunel proveden i cjevovod za transport nafte u grad, a nakon toga i kabl za prijenos električne energije.
Kroz tunel su prolazili civili, vojnici, generali, političari te prvi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, jer prolazak kroz tunel i izlazak na aerodrom je značio izlaz u svijet.
“Prokopavanjem tunela političko i vojno rukovodstvo je dobilo priliku da sigurno prođe kroz njega i ode u svijet te da govore o tome šta se dešava u Sarajevu i BiH, ali i da učestvuju u mirovnim pregovorima”, kazala je Memić za Klix.ba.
Muzej koji čuva uspomene
Tunel je nakon rata uništen, ali je rekonstruisan 1998. godine kada i sarajevska pista. No, zbog sigurnosti Međunarodnog aerodroma Sarajevo za posjetioce je otvoreno 25 metara tunela, s butmirske strane. Za očuvanje tunela, ali i kuće porodice Kolar, gdje se sada nalazi muzej, brine Fond memorijala.
U muzeju se nalaze predmeti koje je porodica Kolar sačuvala, a koji su korišteni tokom izgradnje, mapa opsade Sarajeva i predmeti koji podsjećaju na opsadu, a jedan dio muzeja je posvećen i preminulom predsjedniku RBiH Aliji Izetbegoviću.
Improvizirana peć korištena u ratu, parket koji se koristio kao ogrjev, lunch paket.. sve te predmete koji simbolizuju borbu i patnju građana BiH tokom agresije danas posjetioci mogu vidjeti u muzeju.
“Dio postavke je i vojna oprema Armije RBiH. Mi nismo bili spremni na rat, a to pokazuje i odjeća koju su vojnici nosili na početku rata – uglavnom jeans, a na nogama su umjesto vojničkih čizmi imali tene. Uniforma iz 1994. godine, koja se također nalazi u postavci, je mnogo bolja, ali čizme pokazuju kakvo je i tada bilo stanje. Naime, obuća je samo naizgled bila vojna. Gornji dio čizme pravljen je od obuće koja je stizala u humanitarnoj pomoći, a đon je bio od materijala iz zaliha KTK Visoko. No, bio je bitan psihološki efekt”, kazala je Memić za Klix.ba.
Stranci najčešći posjetitelji
Sarajevski Tunel spasa od maja 2012. do decembra 2012. posjetilo je 57.000 ljudi, a u prvom dijelu 2013. godine bosansko čudo otpora posjetilo je 31.500 ljudi. Najčešći posjetioci su stranci, no Fond memorijala nastoji raznim aktivnostima privući i građane BiH, pogotovo najmlađu populaciju. Kako je istakla kustosica Memić, posjetiocima su najzanimljivije lične priče o Tunelu spasa.
Povodom 20. godišnjice prokopavanja sarajevskog Tunela spasa Fond memorijala namjerava objaviti fotomonografiju te producirati dokumentarni film. U budućnosti planiraju renovirati Kuću sloboda na dobrinjskoj strani i iznaći sredstva kako bi tunel u potpunosti opremili i osposobili za posjete, te da posjetioci u voziću mogu proći svih 800 metara.