Kategorija: Munib Delalic
Objavljeno ponedjeljak, 23 Mart 2009 13:00
Klikova: 1521
Bilo brdo… Ponad Konjhodžića mahale, odmah iznad Nurine i Mustafine kuće, pod
Sabinovim dvorima, i njegovim vinogradima. Zapravo, samo za sebe, u svom, mitskom
prostoru u kojemu se, nekad sam mislio, začinju svakojake priče. Kao što sam mislio
da nam njime sve dođe, da sve se niza nj spusti, uz njega uzađe.
I sad ja Bilo brdo, u mislima, počesto gledam, i slušam mu šum, uza nj se uspnem,
niz njega siđem. Još mi u ušima odzvanjaju dragi glasovi, kojih sam se u svojoj
kući, u djetinjstvu i mladosti, toliko naslušao: “Di ćeš sad, nevista, u ‘va doba?”
“Ma zaćas ću ja, uz Bilo brdo.” Ili: “Što si se, đavle, po najvećoj vatri vraćala,
što nisi malo prićekala, pa po zahladici.” “Ma nije vruće niz Bilo…”
Eh, Bilo brdo… Čini mi se da sam mu poznavao svaki kamen, svaku travku, koji bi mi
odozgo, u povratku, svaki put izgledali drukčijim no kad bih se uza nj peo. Bilo
brdo. Koje je bilo, i ostalo, mjera nekih, za mene, vrlo važnih stvari. Kao što je
bilo, i ostalo, mjera moga jezika. Jedinoga jezika koji imam, po kojemu jesam (ma
koliko mi se nekad činilo da taj jezik, meni jedan i jedini, više nikome ništa ne
znači).
Tako sam, nekad davno, o Bilomu brdu misleć, misleći zapravo kako ničega više nema,
zapisao:
Gledam ga, uvik s istog mista.
Zamišljam mu šum, u lisnata
nidra vitar kad zavlači ruke…
Šumi, kao kad kažeš more sinje –
A ti se pitaš otkud mu takvo ime!
Uzbrdica. Nizbrdica. Put koji vazda
vodi. Gori. Doli. Ožujkom prva ljubica.
Studenim starica pod naramkom drva.
I prolića i lita dah tu se prvo rodi.
I zima, go trn što potkopava trudan
korak… Moje brdo. Nekoć vidik vas,
sladak i gorak putić, po stoput na dan.
Sad samo slika, hladna, gola, sva
u sidu pretvorena vlas.