PETAR JAKOVLJEVIĆ – LJUBUŠAK

Pored nesretnog fra Filipa koji izgubi glavu na braniku svoje vjere , darovitog i vrijednog Muhameda sina Huseina , prepisivača rukopisa sa orijentalnih jezika , fra Lovre Šitovića , pjesnika , propovjednika bez premca i ratnika , Mehmed-bega , svjetskog putnika , sakupljača narodnog blaga i bošnjačkog prvaka , etnik ljupkog grada nosi i pjesnik Petar Jakovljević .

Petar Jakovljević Ljubušak rođen je u Ljubuškom 1876. godine u imućnoj i uglednoj porodici . Njegov otac Stjepan doselio se u ljupki grad iz Širokog Brijega . Razvio je trgovinu i postao ugledan među svojim sugrađanima i u široj okolini . Istakao se kao kodžobaša , tj. izabrani pretstavnik u zaštiti prava katolika u ljubuškoj nahiji za vrijeme osmanske uprave ( otuda i prezime Kodžobašić-Ljubušak ) . Poslije završene osnovne škole u rodnom mjestu i trgovačke u Sarajevu , postao je trgovački zastupnik . Po prirodi posla , stalno je putovao i nastanjivao se u raznim mjestima , ali se uvijek vraćao svom rodnom Ljubuškom .

U životu se zanosio različitim političkim idejama , ali za politiku , kao ni za trgovinu , nije imao posebnog dara . Pjesme je počeo objavljivati još u mladim danima u raznim glasilima ( Osvit , Hrvatski borac , Nova zora , Novi hrvatski radnik , Novi svijet , Pravaštvo , Starokatolik , Novi čovjek itd ) . Izdao je dvije zbirke pjesama , a treća mu je ostala u rukopisu . Pokušao je da u Zagrebu izdaje list ” Beriš ” , ali u tome nije uspio . ( 1 , 2 )

Iako književni znalci tvrde da nije imao posebnog dara za poeziju i da njegove pjesme osrednje vrijednosti spadaju u popratno književno naslijeđe iz raznih perioda u povijesti hrvatskog i drugih naroda , za nas je značajan kao naš sugrađanin , koji je volio svoj rodni grad i o njemu prvi napisao pjesmu , u mladim danima , davne 1894. godine .

Moj grad-Ljubuški

Mio mi je moj Grad-kao Zemlji Sunce ;

Sve mu stijene ljubim , krše i vrhunce ,

Beriš , i bregove , vrlet i planine ,

Rasadnjake , bašće , pećine , doline .

Prostire se divan , na strmoj vrleti ,

A opasan hridom , grabom i goleti

Podno rušnog zida ” Šćepanova grada ” ,

Gdje je prošlost mnogo bilježila jada .

Bilježila jada , ne da smo ih htjeli :

Nego , što smo rodno kamenje voljeli ,

Pa za ljubav svoje Slobode , stijena-

Branijasmo Grudu od tuđih hijena .

Volim i djevojke ; a kako i ne bi ,

Kada su radišne u kućnoj potrebi-

I ko drijen zdrave , mile , ponosite ,

Ružinoga ruja , čiste i stasite .

Volim i seljake , od kog mi je pleme ,

Kroz čije žuljeve dlane teče sjeme ,

Čiji plod sve hrani , a-zdrav život daje

Potomaka čilih , da nam povijest traje…

Ljubuški , 1894 .

Umro je 1967. godine u dubokoj starosti u jednom staračkom domu u Zagrebu

1725 Posjeta 1 Posjeta danas