Sjeti se da ćeš umrijeti!
Iz daleke Švedske stigla je vijest da nas napustila još jedna Ljubušanka.Riječ je o Sabini Derić,udata Kovačević,kćerki Mehmeda(Mehe) i Fatime Derić.Sabina je živjela u Ljubuškom do završetka gimnazije 1967.godine.Nakon toga odlazi u Sarajevo na studije gdje se ubrzo udaje.Tokom rata(1992-1995) njena porodica je stigla u Švedsku koja će biti njen dom i konačno odredište.
U gimnaziji Ljubuški u periodu od 1963-1967.godine pohađali smo našu jedinu srednju školu u Ljubuškom.Bili smo u istom razredu u III i IV razredu gimnazije.
Sjedio sam u trećoj klupi sa dr.Mahić Ahmetom.U četvrtoj klupi su sjedili Emira Konjhodžić(Sadiković) i Sabina Derić.Bile su nerazdvojne u školi i izvan škole.Prenosili su i na nas mladalački zanos i pozitivnu energiju,pomagali smo im a i oni nama.Bilo je to divno drugarstvo i kolegijalna ljubav.
Sabina je bila odmjerena,odgovorna,simpatična.Naš razred (IVa) je tada bio ogledalo gimnazije Ljubuški(društveni smjer).Iz toga razreda ranije su nas napustili Biuk Ante-Tonćo,Gadže Dušanka,Mandarić Ljilja,Musa Ilija.
Sabininim odlaskom odlazi i jedan dio nas.Struktura razreda je narušena njihovim preranim odlaskom.Oni koji ostaju trebaju oživljavati lijepe uspomene na pomenute likove.
Sabina,hvala Ti za svaki osmijeh!
Sabina,hvala Ti,za svaki šapat,za svaku zadaću,za svaku knjigu…
Sabina,hvala Ti za lijepe riječi,jer one druge nisi poznavala!
Izražavamo iskreno saučešće Tvojoj porodici i Tvojim najbližima!
Ispraćam Sabinu uz pjesmu:
Emily Dickinson:
Za smrt-malo treba,kažu
Bol nimalo da ne traje
Nesvjestica laka na čas
I smrt-eto-iščezla je.
Tamna traka toga dana
U koroti svi šeširi
A sjaj sunčev tad će dati
Da i bol se ova smiri.
Mistično to ode biće
Kad ljubavlju nas ugosti
Na spavanje,baš na vrijeme
Bez znakova klonulosti.
Kemal Mahić