I u doba Bajramske radosti osjecamo sjetu prema svojim najbližim koji su nas napustili proteklih godina i desetljeca.
Takoder osjecamo sjetu što nije s nama onaj koji je nas zadužio u ona vremena bezumlja(1993.)
A i ne bi mogao biti s nama jer smo raštrkani od „Aljaske do Australije“ i od Nordcapa-a do Rta Dobre Nade!
On je naš Oscar Schindler!
On je naš Srdan Aleksic!
On je naš Goran Cengic!
On je naš,ljubuški,Nedo Galic!
Usamljenom Nedi u njegovoj plemenitosti i humanosti su pomagali naša Štefica i naš Biuk Ante-Tonco!
Voljeli bi da je bilo više Neda!
Nije ih bilo,jer da ih je bilo,ne bi ni napuštali Ljubuški!
Logicki jednostavno!
Vjerujemo da Nedo sada igra košarku sa Srdanom i rukomet sa Goranom!I da su kvalitetna ekipa!
I da priziva dobrotu,ljubav i svjetlost gradu kojeg je on promovirao za vrijeme svog života!
Nedo,nismo Te zaboravili!
Siempre con nosotros!(Uvijek s nama)!
MUNIB DELALIC:KUCA NA OSAMI
Nedeljku Galicu
Ne bi dovoljno,pukim htijenjem,zasukati
rukave.Trebalo je nešto više od gole kuraži.
Sve nam korake pokrale ceste blatne,ceste
lukave,ne razlikujuc istinu od velike laži.
Kao da je,Nedo,uvijek Veliki petak,kiša,
i sve muke.Kao da nam se stalno kazuje koliko
smo sami.I da su zaludu sve ars meae sve ispružene
ruke.Tek:Dvije tisuce i prva je s kucom
na osami.Obrneš li je, pažljivo,možda dobiješ
onu pravu.Ali,cemu,kad godine su iste,samo se
ponavljaju,s celenkama prometnutim u istu,zelenu
travu.ne bi dovoljno verat se uz najgušcu krošnju.
Ceste,kalne,mrakom se na osami javljaju:Kao
ništa je,vidiš,poci gore,nebesima u prošnju!
Pripremio:Kemal Mahic