Jedan visoki greben
Iza Oslavije,oko četiri kilometra sjeverno od Gorice,na talijanskom državnom području,jedan visoki greben nosi oznaku Posso del Bosniako.Istraživanja su pokazala da su,u vrijeme jedne od borbi na Soči,Bošnjaci herojski branili taj greben i dugo sprječavali talijanskim trupama pristup gradu Gorici.Premda si ih se Talijani u borbi bojali,ipak su im priznali hrabrost i odvažnost.
U spomen tih nemilosrdnih bitaka i borbi prsa u prsa,taj visinski greben je –Bošnjacima u čast-nazvan Posso del Bosniako i tako se još danas zove.
Jedno pecivo
U svoje vrijeme su se Bošnjaci provlačili kroz svijest malih,djece,u sasvim drugom smislu.Tad,u Monarhiji,svaki pekar pekao je svoje Bošnjake.Načinjeni od raženog brašna,s mnogo kima,bili su po ukusu pravih Bošnjaka,ali i Bečlija.
Ko da opiše moje iznenađenje kad su u izlog jedne pekare u IX.bečkom okrugu,u Lustkandlgasse,tamo gdje u nju ulazi Sporkenbuhelgasse,ponuđeni na prodaju takvi Bpšnjaci!?
Na moje pitanje o porijeklu i vezi tih kruščića s Bošnjacima od mesa i krvi,odgovoreno mi je:“Još nam je djed radio Bošnjake pa ih radimo i mi!“
Jedno vojničko mezarje-groblje
Upečatljivo mjesto u spomenu na vjerne i hrabre borce 1.svjetskog rata jest jedno vojničko mezarje(groblje) u Donjoj Štajerskoj.Ono se nalazi svega nekih 20 km južno od Graza,u Lebringu.Dakle,na ivici naselja u kojem je čitavog rata bio smješten ne samo kadar Bosanskohercegovačke pješadijske regimente br.2,već i logor za ratne zarobljenike.
Nije to „groblje junaka“,već groblje vojnika.Tu su umirali ljudi od posljedica svojih rana,bolesti,a i „samo“ zato što im je vrijeme isteklo po Božjoj odluci.Jedno su svi imali zajedničko-umrli su daleko od domovine i počivaju u jednoj za njih stranoj zemlji.
Lahko je pronaći to mjesto mira i razmišljanja.Slijedite me…!
Putokazi nas,u početku naše male šetnje,stalno odvlače od jezgra naselja.Pored naizgled beskrajnih kukuruzišta vodi put u nešto mračniju bjelogoričnu šumicu.Okružuje nas hladan miris plijesni.Nakon pedesetak metara,s lijeve strane izranja ulaz u vojničko mezarje-groblje.Već se kroz vrata na ogradi zapaža polje s grobovima.
S obje strane svoda kapije,postavljene su spomen-ploče koje su posljednji preživjeli Bosanskohercegovačke Pješadijske regimente br.2 posvetili mrtvim drugovima.
Pod stablima koja bacaju sjenu,odmah desno uz vrata,stoje okrugli stubići-bašluci-okrunjeni simboličnim fesom,poredani po činu.Na ovalnoj metalnoj ploči navedeni su:čin,ime,oznaka regimente i datum smrti.Tu počiva grupa muslimana.
Drugi grobovi nose nagnute križeve.To su oni katolika i pravoslavaca.
I strani vojnici,nekadašnji protivnici,koji su ovdje umrli u zarobljeništvu,počivaju među svojim“neprijateljima“.
Po samim imenima se ne bi jasno moglo uočiti porijeklo vojnika pa je zato pločicama pridodan željezni križ,dok one zarobljenika nose imena zemalja odakle su došli.
Srednji i lijevi dio tog časnog objekta izlaze iz šume i nude nam se na sjajnom sunčevom svjetlu.
I tu na ivici nalaze se grupe muslimanskih mezarova.spomen-ploče postavljene naprijed i s obiju strana groblja,desno u obliku kupole slične lukovici s natpisom na ćirilici(riječ je o muslimanima zarobljenim u ruskim jedinicama)razbiraju tmurnu jednoličnost nijemih redova.
Usred vojničkih grobova,nalazi se jedan,skoro bi se moglo reći,civilni grob.Tu počiva dvoje ljudi kojima je briga za to mjesto postala sadržajem života.Stari njegovatelj i njegova žena već godinama počivaju zajedno sa svojim štićenicima.
Smatram da je Lebring jedino vojničko groblje u području čitave nekadašnje Monarhije u kojem se grobovi naših Bošnjaka i drugih naših vojnika i danas još časno održavaju.
Neka uvijek bude ljudi kojima će održavanje tog spomenika imati potrebu srca.
Hiljade dokumenata
Izvještaji o pobjedi i porazu,o slavi i smrti,o trijumfu i propasti leže u spremištu i čuvaju se pod svodovima i u regalima Ratnog arhiva u Beču,u kutijama i svježnjima dokumenata te povezani u knjige.
Uz pomoć nekih suradnika tog poznatog instituta,koji su mi gotovo nesvjesno postali prijatelji,bilo mi je omogućeno istraživanje svega što mi se nalazilo pri ruci,pronalaženje međusobne veze te opisivanje nekih od najistaknutijih dijela Bošnjaka.
A nadam se i da mi je uspjelo i srcima čitalaca približiti te hrabre momke.Ako mi se to posrećilo,svrha ove knjige bi bila ispunjena.
Izvor:Werner Schachinger-Bošnjaci dolaze!Elitne trupe u K.u.K.armiji