HADŽIJA SALKO I HADŽINICA MUNIRA HRVACIC,SVJEDOCI PROŠLOG, A PRIMJER DANAŠNJEG VAKTA

Hrvacic Salko i Munira

Nekako nam se svima žuri i sve manje imamo vremena jedni za druge. Ne valja se žaliti ni na imetak i nafaku, ali je nekako sve manje bericeta u njima. A i ovaj mahluk k'o da se pomamio, pa malo-malo, kad ono se neko od rodbine i prijatelja razvodi ili ima ozbiljnu bracnu krizu. A u ovom našem zemanu komšiluk i rodbina umjesto da pomognu u prevazilaženju tih problema, imaju odlicnu temu za sijela i beskonacne telefonske razgovore… Zato bi nam životi naših roditelja i komšija trebali poslužiti kao dobar urnek.

Duže vrijeme sam namjeravao, da sa suprugom Fatimom i sestrom Mirsadom obidem h. Salku Hrvacica i njegovu hadžinicu Muniru – Župku, ali k'o hudi insan „ko da je na traci“. H. Salko i h. Munira žive u sarajevskom naselju Hrasno, gdje su prije oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu napravili kucu, koja je u toku posljednje oružane agersije znatno oštecena, jer je bila odmah iza prve borbene linije. Nisam želio dalje odlagati posjetu tim dragim ljudima, pa smo se jednog popodneva zaputili njihovoj kuci.

Hrvacic Salko i Munira

Hadžinica nas je, frtalj sahata pred akšam, docekala pred kucom, izražavajuci hodžgeldiju po našem starom žepskom obicaju. Njen sin Sabrija bio je na kucnim vratima, dok smo hadžiju zatekli s Musafom na rukama. Kako se zadugo nismo videli, imao sam ih potrebu bratski zagrliti. Džaba je bilo hadžinicu Muniru moliti da se bespotrebno ne zahmeti pripremajuci himber, voce, ili kahvu koju inace ne pijemo. Kao i sve naše dobre i cestite majke, hadžinica nas nije poslušala, vec je gulila voce i ”nutkala” nas kao u starinski vakat.

Posjedili smo raspitujuci se za njihovo zdravlje, djecu i unucad. Hadžija mi u toku eglena pokaza hamajliju štampanu u Zagrebu prije punih 99 godina, te prijeratnu štampu Musafa iz kojeg najcešce uci. Kada je nastupilo akšamsko vrijeme, klanjali smo džematile; ja kao imam, a hadžija mujezin. Kao bir-vaktile u žepskoj džamiji ili na sijelima, kada bi se, po nepisanom pravilu, jacija u domacinovoj kuci klanjala džematile, i to svih trinaest rekata. Nakon sunneta mujezin bi tri puta proucio Kul huvallah. Hadžija nakon akšamskih sunneta naglas prouci i Tundžina salavat, koji su naši preci redovno ucili, a on kao da me šcede podsjetiti na taj zaboravljeni adet. Taj me trenutak vratio cetrdesetak godina unazad, u Žepu, gdje se uvijek držalo do džemata i tradicije. Svi žepljaci su mujezinili bez greške, a bezbeli svaki od njih mogao je i imamiti.

Cesto bi spominjali kako su u mejtefu ucili pred r. Muhamed ef. Konakovicem, koji je cijelu jednu generaciju poducio arapskom pismu i Ilmihalu. U taj vakat se moralo ici u mejtef i ako se ne bi „promijenio sabah“ (zadato ucenje), Muhamed ef. bi bez ogranicenja imao pravo upotrijebiti drenov prut, a ako se efendija još ne bi na dijete požalio babi ili dedi, deca bi to smatrala kao da su „dobro prošla“. U to vrijeme su se u mejtef nosile po dvije glavnje da se nalože, a deca su cijelo vrijeme sjedila na koljenima i pratila ucenje drug.

Nakon namaza zamolio sam ih za fotografiju, s namjerom da o njima napravim prilog na žepskom internet-portalu. Njihov sin Sabrija dodao mi je stari telefonski izvještaj, na cijoj sam poledini pribilježio njihove biografske podatke.

Hadžija Salko (r. Camil i r. Šehra) je roden 3. maja 1927. godine u selu Stop, tacnije u zaseoku Hrve, dok je hadžinica Munira (r. Ðulbo i r. Biba), djevojacko Husejnovic rodena 1932. godine u Štitarevu – Župa, Opština Višegrad. Kada se hadžija zamomcio, cesto je nakon cjelodnevnog oranja ili koševine išao na pendžer u Župu. Do rijeke Drine imao je cetrdesetak minuta momackog hoda, a od Drine još pola sahata. Cesto se dešavalo da kada dode do Drine, da camac vidi na drugoj strani obale, a pošto nije bilo nikkavog reda vožnji, da ne bi dangubio hadžija bi skinuo haljine, svezao ih i turio na glavu, pa preplivao na drugu stranu. Potom bi obukao suhe haljine i požurio na pendžer. Cesto bi nakon višesatnog pendžeranja camac zatekao, ali ovoga puta opet na drugoj strani, pa bi se u ranu zoru raspremio, ponovo turio haljine na glavu i do Slapa preplivao hladnu i plahovitu Drinu.

Ašikluk su h. Salko i h. Munira 1951. godine krunisali brakom i rodili cetiri sina: Muju, Avdiju (poginuo 1993. godine), Hamdiju i Sabriju. Djecu su školovali kao i vecina žepljaka, od teško zaradenih para, uglavnom od prodatih janjadi i teladi ili s mukom bud-zašto prodatih izradenih volova i ostarjelih krava. Hadžija je oko cetiri godine sa prekidima radio u Austriji, a kratko je radio i u Terpentinu i Krasu, medutim nikada nije dobio austrijsku, a ni našu penziju. Od primanja ima jedino invalidninu u visini od 120,00 KM, koju je ostvario na racun povrede tokom odsluženja vojnog roka u Jugoslovenskoj narodnoj armiji, 1951. godine.

Hadž je obavio 1987. godine, za što je godinama štedio pare. Ne bih rekao da je pare za hadža štedio i za hanumu Muniru, pa je tako nije ni ponudio da obavi hadž, jer su po nepisanom žepskom adetu na hadž išli uglavnom domacini, ciji hadž su oni po „svojoj pameti“ tumacili kao hadž za porodicu. Otkad hadžija zna za sebe, ne propušta vakta, pa ni u bolesnickoj postelji. Vrijeme uglavnom provodi u ucenju Kur'ana i dova, a drago mu je procitati i Preporod, Takvim i Glasnik.

Godinama je imao probleme sa krivljenjem noge u koljenu. Nije ju želio operisati i ugraditi šipku, jer kako kaže „ne bi mogao normalno padati na sedždu“.

Prije cetiri godine se pogoršalo njegovo stanje, pa je bio strogo vezan za postelju, bez mogucnosti kretanja. Zadnje dvije godine pomalo prohoda po kuci.

Sinovi ga cesto obilaze i pomažu, a stalno mu hizmeti vrijedna hanuma Munira, iako je i sama prilicno bolesna. Prošle godine je imala težak zapetljaj crijeva i bila životno ugrožena. Hadžinica pripada neponovljivoj generaciji naših majki, koje su kako znaju za sebe bile na hizmetu: dedama, nenama, roditeljima, muževima, djeverovima, zaovama, jetrvama, svekrovima, unucadima i praunucadima. To je generacija onih majki koje nikada nisu znale za svoje potrebe i prohtjeve, vec su na svojim plecima preturale terete, kakve današnje ženskinje ne mere, niti želi podnijeti.

Hadžijini sinovi su odgojeni u duhu islama i poznajem ih kao dobre komšije i prijatelje. Sjecam se kao dijete da je najstariji hadžijin sin Mujo dolazio obici moju rahmetli nenu Mušu. Znao joj je donijeti „Jaffa“ narandže, zamotane u prozirne papirne maramice. Rahmetli nena ih nije jela, vec bi ih stavila na rafu iznad starog

Radijona i gramofona. Htjela je da od njih zamiriše soba, te bi se cekalo da se neko u selu razboli, kako bi se narandže odnijele hasti i tako bi kružila od haste do haste, sve dok ne bi uvehla ili istruhla. Potom bi se kora stavljala na kraj šporeta da se njome nakadi kuca.

Hrvacic Salko Munira i Nezim Halilovic

Sjecam se rahmetli Avdije, drugog po redu hadžijinog sina. Dok smo kao djeca kradom išli u Jazic, da se na paljikama ucimo plivati, Avdija bi u Zelenom vijeru pecao ribe na ljeskov prut. Kao da gledam ogromnu potocnu pastrmku s crvenim pjegama koju je jedne prilike ulovio.

Hadžija je bio jedan od rijetkih domacina u Žepi koji je godinama u štali držao pitome zecove. Drugi to nisu cinili jer „zecija mokraca smrdi“ ili „što od njih zaziru telad“. Telad su bezbeli bila preca jer su se unovcavala, a od tih para deca su se školovala, kupovali kahva, šecer, zejtin, gas i fitilj za lampu i fenjer, sijalica, žižak, umetak za bateriju, feder za veker sahat i pahret i svitnjak za detinjih gaca i dimija. Vijest da su zecove podavile macke i tvorovi, rastužila je svu decu na Stopu. Nakon toga ni hadžija više nije držao zecove.

Bio sam pomali kada smo, moje komšije, vršnjaci, Mevco, Musa i ja, od hadžije pojeftino kupili velikog bijelog zeca, da ga ispecemo na ražnju. Bilo nam ga žao jer je prije klanja iza kuce cvilio kao dijete, ali smo jako željeli „omastiti brkove“. Ispekli smo ga na Crkelju, ispod starog velikog bora, u r. Sabrijinoj njivi. Bili smo u pecenju nevješti pa ga prepekli. Bio je žilav i neslan, ali na kraju su od njega ostale samo kosti, koje smo odnijeli Izinom cuki Capi. U selu se o tom našem ražnju podugo pricalo.

Nedavno mi je Mujo ispricao detalj iz njegovog ranog djetinjstva. Veli da ga je hadžija jednoga jutra probudio ranom zorom, a nakon klanjanja sabaha, pojeo je vruc omak i dobio zadatak da odbije ovce uz Previš i se odmah vrati kuci vodati volove u oranju. Mujo je odbio ovce, pa je u povratku, prolazeci pored kuce r. Šakire Imamovic, prvi put u svom životu vidio kamere i snimatelje dok se pripremaju za snimanje. R. Šakira pozva Muju da dode kako bi i s njim snimili poneki kadar, scenu dok ga prati u školu ili dok cuva stoku. Muji se to dopade. Snimanje bijaše potrajalo, sve dok Mujo ne ugleda babu Salku, kako prelazi drveni most i ide u pravcu Šakirine kuce. Ruke mu na ledima, a iza je virila držalica, motike ili krampe. Mujo odmah napusti snimanje i polece kuci, ali ne mogaše zaobici hadžiju, pa ga držalica dokaci nekoliko puta. Uzalud su r. Šakira i snimatelji dozivali hadži-Salku, obrazlažuci da Mujo nije kriv, ali se hadžija nije obazirao. Tako je neslavno završila Mujina filmska premijera. Još je kada ga je hadžija stigao, na njivi po turu dobio nekoliko kandžija, pa je bez prigovora do crnog mraka vodao volove, koji su uz krošnju sijena imali pravo na odmor, dok se klanjalo i rucalo, dok bi Mujo svaki slobodan trenutak koristio za kopanje oplaza.

Hadžija je sa bracom r. Jusom i r. Mustafom u zimsko doba obzirom da su svi imali dobre volove, dolazili mi r. babi u „sjenare“ u Strmicu. Obicno bi to bilo u rano proljece, dok je na Strmici i Jaovru bilo još podobrog snijega, a u isto vrijeme je Žepa pomalo kopnila prema kaldrmi i Bucijama.

Hadžija Salko i hadžinica Munira, koju smo svi u selu znali kao Župka, u skladnom braku proveli su 62 godine, što treba da bude lijep primjer današnjim bracnim parovima, koji žive u mnogo boljim uslovima, ali su nezadovoljni i nesretni. I

nikada se u selu nije culo za njihove bracne nesuglasice, jer je stara bošnjacka mudrost „da se svi bracni i drugi problemi rješavaju u cetiri zida“..

Zacas je prošao naš topli muhabet, suznih ociju smo se izgrlili i poselamili u želji da se inša-Allah ponovo sretnemo u zdravlju i rahatluku.

Dok sam izlazio iz kuce, pomislih „Hadžinica Župka hizmeti hadžiji pune 62 godine, a posebno posljednje cetiri, a on je nijednom ne pofali!“ A onda mi naumpade moj rahmetli babo, koji je davno savjetovao brata Ahemda i mene rijecima: „Ðeco, kada prvi put javno pofalite svoje žene ili im ne dao Allah kažete da ih volite, gotovi ste!“

I moram priznati da je rahmetli babo bez imalo sumnje bio u pravu. Ako je tako, a jeste, onda je i hadžija Salko u pravu!!!

Sarajevo; 06. januar 2014.g. Nezim Halilovic Muderris

1218 Posjeta 1 Posjeta danas