Kada slažeš mozaik zvani Ljubuški,onda vidiš da pojedini kamenčići svijetle malo jače,da su iskričavi i posebni i da im trebaš posvetiti dužnu pažnju,kako bi ih opisao da uđu u „kuću besmrtnih“.Nekoga smo upamtili po pjesmama,nekoga po slikama,nekoga po pričama i esejima…a nekoga po kulinarskoj vještini kao što su brojni Ljubušaci,poznati kao kuhari,gastronomi,sladokusci,majstori „roštilja“ i ostalih zijafeta koji su „hranili“ mnoge građane Ljubuškog.
Možemo se podsjetiti Pave Kovača,Bore Čuljka,Karmele,Jerke Mlinarevića,Mile „Bagića“,“Šiše“ Alilovića,Mate Rupčića, „Masle“ Bandura,Kleme iz Starog hotela i mnogih drugih.među njima posebno mjesto zauzima Velo(kasnije Huso)Dizdarević sa svojim čevapčićima i naš „junak“ Hajro Hrnjičević-Hajraga sa svojim legendarnim burekom.
Fahrin burek..
Narod kaže:“Sve su pite-pite,a burek je „pitac“ među pitama“.Koliko „pitac“ znači ljubiteljima pita i ukusne hrane najbolje svjedoče riječi Sarajlija kada je Jure Franko na ZOI-Sarajevo 1984.godine osvojio medalju :“Bez Jureka nema –bureka“!
Kako je Hajraga pravio burek pa ga generacije Ljubušaka spominju?Razvije se tijesto(brašno i voda),meso se „proprži“ s lukom i biberom,potom stavi u „jufku“ ,koja se „zavije“ i prave se bureci.Hajraga je nakon „pečenja“ bureka na vatri a kasnije na plinu ,zalijevao mesnom vodom(kosti od mesa) ispečeni burek i ta „mesna voda“ je davala onu aromu i ukus po čemu smo Hajragin burek prepoznati „zavezanih očiju“.
U čemu je bila „tajna“Hajraginog bureka?Nema tajne!Tajna je u tajni-zalivanje mesnom vodom i „proprživanje“mljevenog mesa prije pečenja bureka!Ustvari tajna je u čovjeku!Njegova vještina,njegova ljubav prema svom zanatu,njegov odnos prema svojim „mušterijama“.kada ne ideš da prevariš kupca,onda možeš računati na uspjeh u kulinarstvu.To je Hajraga znao i zato smo uživali jedući njegov burek,koji nas i danas „zapahne“ svojim mirisom koji budi nostalgična sjećanja.
Hajraga i Fata u Zagrebu
Hajraga Hrnjičević je na tri mjesta „otvarao“svoja vrata u Ljubuškom.Prva buregdžinica sa slastičarnom se nalazila ispod kuće(pekare) Vehbije Delalića kod bivše Splitske banke.Potom je „radnja“preselila(1960) kod bivše apoteke(kod Šende Hercega) i na kraju ispod kina „Radnik“(radnja je srušena radi puta prema Babovcu).
Specifičnost ovih prostorija je bila u tome da su se u ovim „radnjama“ sastajali mladi od 1952-1972 godine.Osim ukusnog bureka generacije Ljubušaka,pored bureka i kolača,privlačio je suprotni spol pa su tu „padali“ prvi pogledi,prvi poljupci,prve simpatije,prvi „randesi“.Sada je to u seharama sjećanja 60-70 godišnjaka.Kultne Hajragine slastice i bureci!
Hajraga u slasticarnoj- Zenica
Hajro(Saliha) Hrnjičević-Hajraga(1901-1980) je završio slastičarski zanat u Sarajevu.Nakon završetka školovanja otvorio je u zenici kafe-slastičarnu.Interesantno je znati da su Bošnjaci iz Ljubuškog iseljavali(„radi posla,Avdija“) u Sarajevo,zatim u Mostar i iznenađujuće u „uzavreli grad“-Zenicu.I danas u Zenici žive brojni potomci Ljubušaka.Pomenimo neka prezimena:Muminagić,Ključanin,Jakic,Lalić,Bećirović,Mahić,Mujkić,Mujezinović,Marić,Mesihović,Sadiković,Hrnjičević,Đulić,Mušić…
Hajraga se vratio u Ljubuški 1948.godine i počeo raditi u Starom hotelu,a onda je 1952.godine otvorio slastičarnu na zadovoljstvo svih Ljubušaka.
U Zenici su ostali Hajragin brat Sejfo i sestre Duda i Behija,sa svojim potomcima do danas.
Hajraga i Fata – Vitina
Hajraga se oženio sa Fatimom-Fatom(1921-1985) kćerkom Hasana Novića.¸Ona je imala brata Sulejmana Novića i sestre Nefisa(ud.Konjhodžić),Rukija(ud.Konjhodžić) i Mejra,ud.Daupović(Sa).
Hajraga i Fata su nam podarili svoju djecu sa kojima smo odrastali:Nura ud.Šaranović(1949),živi u Zenici;Salko(1950) živi u Sarajevu;Fikreta(Fikra)1952.živi u Norveškoj.
Nura, Salko, Fikra (“med medeni”) Ljubuski (foto Mate)
Hajraga i Fata u avliji na Zabljaku
Nurina djeca su:Nedžad-mr.elektrotehnike i Vedad,student fakulteta za tjelesni odgoj;
Salke i Dunje r.Nikšić su djeca:dr.stomatologije Irma ud.Kekić i Ines,dipl.pravnik;
Fikretin sin,Haris Taslidža živi u Norveškoj,ima dvoje djece s Norvežankom;
Ulazeći i boraveći u Hajraginoj slastičarni,primjetio bih kada bi Haraga „obukao“ kecelju.To je bio znak,da su pristigle nove narudžbe i tada je disciplina u „radnji“ bivala gvozdena.Pamtim ga kao markantnog muškarca koji je „zorom“ bio svakodnevno u „radnji“,da bi je prvi napustio oko 13 sati.
Hajraga u “trenutcima opustanja” u Zenici
Navečer bi se Hajraga „opustio“ sa svojim društvom u kojem su bivali Sabit i Muja Konjhodžić,Pera Delić,Jerko Mlinarević i drugi.tada bi akšamlučili uz neizostavnu mezu.
Jedna anegdota iz usta prof.Delić Petra kaže:“U Čapljini je živio jedan ljubitelj dobre kapljice,koji je sebi postavio princip-nikada ne piti alkohol,dok sunce „ne zađe“.kako u Hercegovini ljeti Sunce zalazi veoma kasno,profesorov prijatelj je postajao sve nervozniji od 20 sati.U tom nestrpljenju jednog dana reče:“Ma zalazi više,p.t.m“!Anegdotom sugeriramo da ni Hajraga nikada u toku dana nije konzumirao alkohol!
U ovome sjećanju na Hajragu ne mogu da se ne podsjetim njegovog Salke sa kojim sam se ponekad družio.Slastičarna koja je uspješno radila je omogućila da Salko kao učenik kupi „stojadina“,automobil kojeg je Salko kupio krajem 60-tih godina.Sa svojim društvom salko je dopirao do Splita,Trsta,sarajeva,Čapljine,Metkovića,Makarske i drugih gradova.Za one koji nisu imali automobil to je bila „naučna fantastika“ tih godina.
Ali,sve prođe!Nema ni Hajrage,ni „heroja rada“ Fate,nema ni Salkinog „stojadina“,nema…Ostala je Hajragina kuća,između Atifage i Džemala Muminagića(nakon preseljenja sa Kokota).
Prazna,kao i mnoge druge!
Ako bi nešto voljeli,onda je to želja da Hajragina djeca sa svojim porodicama što češće i više budu u „svojoj“ kući na Žabljaku,u Ljubuškom!
Hajraga u Zenici