NAFAKA

 

 

dolinaSjedim i dumam šta mi je nafaka. Rekoše mi da je imam i da ću je naći. A ja je ne nađoh i ne sretoh nigdje, osim ako nije u ovoj pjesmi (ili priči). Svak ima svoju nafaku, samo je treba naći, slušao je Midho starog Asifa kako besjedi okupljenoj seoskoj dječurliji dok su čuvali ovce u podnožju Velikog Vrha.

Nafaka je sreća, ljepota i dragost, milina i radost, govorio je Asif, a kržljavi Midho ništa od toga nije doživio, činilo mu se. Nafaka često čeka čovjeka tamo gdje se i ne nada, raspredao je Asif. A gdje li je to, pitao se Midho. Ponekad nafaka neće ni doći čovjeku ako je ne potraži sam, mudrovao je stari Asif i uživao u razgoračenim dječijim pogledima. A gdje bih je ja išao tražiti, mislio je Midho. Nafaku ćeš naći ako ideš za svojim srcem, razvezivao je stari mudrijaš misao koju je možda negdje i pročitao. Kako ići za srcem, zbunjivalo je Midhu. Ako pođeš tražiti ono što voliš sigurno ćeš ga kad- tad naći, objašnjavao je seoski filozof kao da je čuo Midhino pitanje. Mnogi su otišli iz sela i više se nikad nisu vratili, ali su našli svoju nafaku, bilo je zadnje što je Midho zapamtio iz zamršenog Asifovog mudrovanja o dalekoj sreći i bijelom svijetu punom nafake. Te noći dugo nije mogao zaspati. Prevrtao se i znojio, maštao i lomio se, odlučivao o svojoj nafaki. Kada je pred zoru konačno umoran zaspao, sanjao je čudan san. Veliki rogati ovan, njegov ponos, najjači megdandžija na planini, pričao mu je čudnu priču, o svojoj nafaki. ”Bio sam kržljavo i metiljivo jagnje, oca i ne znam, a majku mi zaklali ljudi. Svi u stadu su me tukli, rugali mi se i progonili me dalje od sočne trave. Molio sam se Bogu da i mene ljudi zakolju jer nikakve nade nisam vidio. A onda, kada sam pristajući za stadom izašao na Veliki Vrh i vidio nepreglednu dolinu sa puno zelene trave, odlučio sam da krenem. Dugo sam išao preko potoka, šikara i šuma dok nisam izbio na jedan proplanak sa kojeg nisam znao na koju ću stranu. Stao sam tu da čekam sudbinu. Smrklo se i ja sam zaspao. Probudio me vreo dah. Neki pas me našao i prijateljski me lizao po licu. Ubrzo je iz šume izašao i čovjek sa puškom. Nasmiješio se psu, a i meni, učinilo mi se. Dugo me je dobri čovjek hranio kozijim mlijekom, ovaca nije imao, i ja sam ubrzo počeo da osjećam nabujalu snagu u tijelu. Počeli su da mi rastu i rogovi. Kasnije sam sa kozama šumskog dobričine probirao samo najbolju planinsku travu i sočne vrhove žbunja. Izrastao sam kao tele, a rogovi se uvili u moćnu spiralu. Milina ga pogledati, govorio bi gazda. I tada je naišao tvoj otac. Kada me vidio odmah je donio odluku da moram biti u njegovom stadu. Dugo je nagovarao mog dobrog šumskog čovjeka da me proda. Na kraju je i moj dobročinitelj shvatio da bi mi najbolje bilo sa drugim ovcama. I tako sam ponovo došao u selo iz kojeg sam pobjegao. Niko me nije prepoznao. Pun snage, počeo sam se tući sa seoskim ovnovima i ubrzo postao kralj planine sa krunom od spiralnih, dugačkih rogova za kojima su sve ovce uzdisale, a ovnovi im se sklanjali sa puta.” – Ustaj, sine Midho, moraš goniti ovce na Veliki Vrh. Babo ti naredio. Gore je, kaže, najbolja trava. – budila ga je nježno majka. Popeo se na Veliki Vrh i ugledao nepreglednu dolinu. Krenuo je kao u snu. Išao šumom i šikarama dahćući i nadajući se svojoj nafaki. Nešto je ubrzano zujalo na kraju šume, nekakve zujeće sjene promicale su, kao grmljavina, putem koji se nazirao iza bukovih stabala. Istrčao je na put kao jelen, iskočio pred grmljavinu misleći da mu gromoglasni zvuk donosi nafaku. Nije još ni osjetio asfalta pod svojim opancima kada ga je veliki kamion smrskao. Veliki točkovi zahuktale sudbine samljeli su njegovu krhku, ushićenu priliku od koje je ostala samo krvava krpa vunenog džempera i rascijepljena kost cjevanice u opanku. Kamion je bio natovaren svježom planinskom travom. Možda je u travi bila i neka djetelina sa četiri lista.                  Eh, što ti je nafaka.

 

Enes Topalović

 

965 Posjeta 2 Posjeta danas