Kontinuirano isticanje jednog od članova „Mlade Bosne“ Muhammeda Mehmedbašića, koji bi prema takvim koncepcijama i pogledima u cijelom slučaju imao simbolizirati garanciju multietničkog kakaktera organizacije, ravno je stajalištu da su falange Ratka Mladića u pohodu prema Srebrenici bili multietnička vojska, s obzirom da su u njenom sastavu bili Dražen Erdemović, kao Hrvat i Franc Kos, Slovenac?! Kako su se osjećali Erdemović i Kos, kakvi su ih nacionalni osjećaji prožimali, nije mi poznato, ali da se Muhammed Mehmedbašić ne samo izjašnjavao nego i osjećao kao Srbin, to je činjenica u koju ne može biti bilo kakve sumnje?! Njegov izbor, naravno, ali, s kojim pravom onda posmrtno vrijeđati njegova nacionalna osjećanja i pretvarati ga u Bošnjaka i muslimana?!
Prateći zbivanja oko obilježavanja stogodišnjice sarajevskog atentata, odnosno početka Prvog svijetskog rata, posebno u segmentu medijskih tretmana, s pravom se treba upitati ono što se prije dvadesetak dana u emisiji BHT-a pitao prof.dr. Senadin Lavić. Kome sve to treba, kakve koristi BiH ima od toga, i na koncu nije li morbidno obilježavati početak prvog velikog svjetskog krvoprolića. Naravno, niko razuman nema protiv historijskih istraživanja, koja bi mogla baciti više svijetla na tadašnja zbivanja, posebno sam čin atentata na Franca Ferdinanda, austrijskog prijestolonasljednika. Ali, od cijelog slučaja praviti nekakav događaj koji bi nadilazio znanstveno-istraživačke okvire, uistinu se doima više nego morbidnim.
S druge strane, postoji očita politička tendencija u svemu, koju nije teško prepoznati kao još jedan pokušaj srpske politike da se predstavi glavnim pokroviteljem svih važnih zbivanja i zaštitnikom balkanskih prostora, a sve u cilju osiguravanja prava na samu BiH, kao dio srpskih povijesnih prostora.
Takva tendencija se najizrazitije može primijetiti u samom činu tretiranja organizacije „Mlada Bosna“, koju pojedini srpski historičari nastoje prikazati multietniči profiliranom grupacijom, gotovo nekakvom pretečom bratstva i jedinstva, s obzirom na nacionalni sastav. No, baš je u samom doživljaju nacionalnog sastava glavni problem?! Zbog čega i zašto?! Iz prostog razloga, što je „Mlada Bosna“ lišena tih multinacionalnih obilježja, koja se poturaju u prvi plan, što u prijevodu znači da su je činili isključivo „Srbi“, te da su sve aktivnosti provođene kroz nju imale eminentno srpske političke interese, od ideologije do logistike.
Predočavati tezu o multietničkom karakteru jedne eminentno terorističke organizacije, čiji članovi su obučavani pod patronatom „Crne ruke“, tajne srpske organizacije poznate i pod imenom „Ujedinjenje ili smrt“, odnosno njenog vođe Dragutina Dimitrijevića Apisa, s poznatim ciljem stvaranja Velike Srbije, priča je za naivne. Cijeli projekat bio je zapravo u funkciji Garašaninovog „Načertanija“, i to je činjenica koju uopće nije teško dokazati.
Kontinuirano isticanje jednog od članova „Mlade Bosne“ Muhammeda Mehmedbašića, zvanog Jole, koji bi prema takvim koncepcijama i pogledima u cijelom slučaju imao simbolizirati garanciju multietničkog kakaktera organizacije, ravno je stajalištu da su falange Ratka Mladića u pohodu prema Srebrenici bili multietnička vojska, s obzirom da su u njenom sastavu bili Dražen Erdemović, kao Hrvat i Franc Kos, Slovenac?! Kako su se osjećali Erdemović i Kos, kakvi su ih nacionalni osjećaji prožimali, nije mi poznato, ali da se Muhammed Mehmedbašić ne samo izjašnjavao nego i osjećao kao Srbin, to je činjenica u koju ne može biti bilo kakve sumnje?! Njegov izbor, naravno, u koji se niko nema pravo miješati. Ali, s kojim pravom onda posmrtno vrijeđati njegova nacionalna osjećanja i pretvarati ga u Bošnjaka i muslimana?!
Ovako izrečen stav, naravno, iziskuje i određena pojašnjenja, s obzirom na njegovo ime i prezime, koje ima bitno drugačije asocijacije, kako u pogledu nacionalnog tako i vjerskog konteksta. Opredjeljenje je, međutim, stvar vlastitog izbora, a ne očevi odluka da mu činom rođenja podari muslimansko ime. Svojim životom Mehmedbašić je svjedočio vlastita osjećanja, napadno ističući vlastiti srpski nacion. I u pogledu svijetonazora izražavao je bezrezervnu odanost javnom nipodaštavanju tradicije u kojoj je rođen. Njegovi sugrađani, iznutra se ibreteći sa prigušenim „vela havle“, zapamtili su njegove grube psovke na račun oglašavanja ezana sa Careve džamije, koje bi javno i glasno demonstrirao nadmeno šetajući rodnim Stocem, u koji je sve rjeđe navraćao pošto su mu veliki ljetnikovac i imanje na Ilidži, kao poklon kralja Petra II Karađorđevića, bili više prirasli srcu.
O Mehmedbašiću, zasad, toliko. Pitanje koje se danas postavlja je koliko okupljanje historičara uopće može biti u funkciji nauke?! Bog zna šta novo se tu i nema reći. Na kraju krajeva već stotinu godina svi historičari raspolažu sa istim informacijama, kad je
Sarajevski atentat u pitanju, ali sa svakog skupa odlaze, jedni uvjereni da je Princip heroj, drugi da je zločinac i terorista. Čim sa činjenica pređu na eksplikativni nivo, svako od njih baci plašt nauke i zaogrne se u ideološko politički. Treba li posebno podsjećati da će tako biti i ovoga puta.
Na taj način će se zasigurno na svakom skupu do kraja svijeta rastati austrijski i srpski historičar. Šta objektivan historičar da radi, osim da posegne istraživati pozadinu, ono od čega svi bježe, jer ono „iza“ uvijek predstavlja suštinu. Takav iskorak, ma koliko ga imagitavnim nastojali predstaviti je neophodan, bez obzira što od njega bježe uz obavezujuće isticanje odanosti objektivnim činjenicama, kao da ih nemamo i napretek. Pogotovo to čine srpski historičari, predvođeni Miloradom Ekmečićem kao i cjelokupan podmladak, od pionirskih do seniorskih selekcija, jer pravu istinu o motivima „sarajevskog pucnja“ treba sakrivati, grebati po površini već prežvakane empirije, kako bi se zarad imperijalnih ambicija u miru mogli kovati novi planovi.
No, da ne bismo duljili, istinsko razumijevanje cijelog slučaja, koji je preusmjerio tok povijesti u pravcu prvog velikog svjetskog krvoprolića, nezamislivo je bez povratka Mehmedbašiću. U njegovoj pojavi krije se cijela zagonetka, koja to zapravo i nije?!
Sagledavajući cjelokupan kontekst tadašnjih zbivanja bilo je više nego jasno da je Mehmedbašićevo isturanje u prvi plan bilo sračunato, onda kao glavnog atentatora, danas kao dokaz o multietničkom karakteru „Mlade Bosne“. Mehmedbašću svakako nije bezrazložno ukazana čast da baš on, pored toliko Srba, upuca Ferdinanda! Da se sve odvijalo kako je zamišljeno, da prijestolonasljednik nije promijenio maršutu, Austrijanci se zasigurno ne bi pretjerano zavirivali u njegova nacionalna osjećanja. Krivac za ubistvo nasljednika kraljevske krune bio bi Bošnjak – musliman. Takav rasplet, naravno, ne bi podrazumijevao ni marš na Drinu ni Solun. Sav bijes Austrijanaca bi bio iskaljen na Bošnjacima i Bosni. U tome se očitovao sav smisao časti ukazane Mehmedbašiću.
Naravno, u ovakav tok misli, odnosno razumijevanja konteksta zbivanja, ne uklapaju se Gavrilovi pucnji, ali samo prividno?! Jasno je da nalogodavci izvršioce nisu opterećivali ideološkim premisama, pogotovo ambicioznim velikosrpskim planovima s Bosnom, jer mladost je za tako nešto bila nepodesna. Ona je trebala poslužiti samo kao topovsko meso, klasičan potrošni materijal sa kratkim rokom upotrebe. Uvažavajući njihove godine bili su „nepodobni“ za tako važne informacije o vlastitoj ulozi u cijelom projektu. Ali, kako to u ljudskoj povijesti često biva, jer čovjek je na zemlji da snuje, a Bog dragi da određuje, planovi su se izjalovili. Samo zahvaljujući Božijoj providnosti prijestolonasljednik je zaobišao Mehmedbašića, ali i lošu procjenu nalogodavaca, te naletio na Principa, koji je pucnjevima ozvaničio početak austrijskog napada na Srbiju, a ne iskaljivanje bijesa na Bosni, kako je u srpskom štabu bilo zamišljeno.