Adnan je među prvima počeo dolaziti na Čolinu kapu,da se na prvim linijama odbrane Sarajeva suprostavlja ulasku četnika u grad sa te južne strane na padinama Trebevića.Kući je ostavljao majku i mlađeg malodobnog brata,da se u njegovom odsustvu brine o njoj i,uopće,da obavlja kućne poslove,donese odnekud vode u kanjisterima,ako nađe i koje drvo,granu da se mogu ugrijati i skuhati ručak…
Adnan je imao već trideset i pet godina,a da nije bio oženjen,što mu je majka stalno spočitavala,tražeći od njega da to što prije učini.Mislio je on na to sigurno intenzivno već desetak godina,ali nije išlo,što bi se kazalo,nije bilo sudbine.Kao diplomirani ekonomist ,čekao je,odnosno tražio posao punih pet godina.U međuvremenu i otac mu je umro.i tek što se je počeo kučiti i novčano „stabilizirati”,što su bili uslovi,nužne pretpostavke za ženidbu bez brige i sikiracije kako je on mislio,izbio je i ovaj teški,nepravedni i iscrpljujući rat,kojem gradu nametnule uglavnom i većinom dojučerašnje komšije.Sve u svemu,problem za problemom,razmišljao je Adnan,ali i majka i brat mu,brinući i za njega i tešku brigu.S jedne strane da ostane živ,a sdruge,da nađe sebi odgovarajuću suprugu.Jer,godine prolaze,treba zasnovati porodicu,dobiti djecu,pomoći majci sa još jednom ženskom osobom u kući…I to u takvim okolnostima kada se život odvijao na granici sa smrću.Koliko bolne apsurdnosti?Ali,i poticaja da se izdrži,ne izgubi nada i optimizam,savladaju teškoće i ustraje u borbi da konačne pobjede na svim poljima.
Ipak,jednom prilikom u maju 1993.godine,dok se je Adnan vraćao iz kasarne upoznao se sa djevojkom,kojoj se stavio na uslugu da joj pomogne prenijeti do kuće kanjistere sa vodom.Divna profesorica historije,koja je uspjela tek u ratu da se zaposli u srednjoj školi,radeći,ustvari,u ratnim školama dok se situacija ne smiri,da bi mogla normalno raditi u svojoj matičnoj školi,bila mu je neizmjerno zahvalna.On joj se odmah svidio,kao i ona njemu.kad su god bili u prilici i okolnosti to dopuštale,njih dvoje su se na kratko viđali,razgovarali i upoznavali.na obostrano zadovoljstvo,po svemu su odgovarali jedno drugom,i on se nije dvoumio da je zaprosi već poslije tri mjeseca poznanstva.A i samo vjenčanje,po dogovoru,trebalo je da uslijedi za mjesec dana,dok on bar malo uredi kuću,odnosno stan,sobe,okeči i izvrši neke druge pripremne radove.A tako i ona.Možda malo i psihički da se pripreme,što im je bilo potrebno u takvim uslovima i okolnostima života,kada je svaki dan umirao u gradu veći broj ljudi,uz nedostatak vode,struje,ogrijeva,hrane,odjeće i drugog.kada su se ljudi snalazili od danas do sutra,iz sata u sat,i vodili žestoku borbu da prežive i održe golu egzistenciju.
S obzirom da je bio angažiran u armiji,Adnan je rijetko odlazio na svoje radno mjesto ekonomiste na fakultetu.Plata nije bilo,ili su bile simbolične.Srećom,nešto su se češće dobivali paketi hrane iz humanirtarnog programa.A trošio je i posljednje zalihe ušteđevine od prije rata.Slična je situacija bila i sa njegovom Jasminom.Ponekad bi od rodbine iz Njemačke,ona,roditelji i brat dobivali nešto novca i pakete,što je,takođe,bilo dragocjeno.Jasmina je bila oduševljena i živjela za taj dan vjenčanja.pripremala se.Željela je bar malo da obnovi garderobu.Vrlo malo je izlazila,samo koliko je bilo najnužnije.Čuvala se,bilo ju je strah.Radovala se i bila sretna.Takođe,i Adnanova majka,činilo joj se,da nema srećnije žene na svijetu,zato što je njen sin uspio da sebi pronađe dragu žensku osobu,ženu.Ona je imala neku bolest nogu i nije skoro nikako izlazila iz kuće,iz podruma,prizemljaa.
Granatiranja Sarajeva su bila učestala.Adnan i Jasmina su se sve rjeđe viđali.Ali,nisu gubili nadu da će uspjeti u svojim namjerama.Međutim,jednog predvečerja padne granata na krov kuće preko puta jasminine kuće,koja se u tom trenutku nalazila pored prozora dok je probala vjenčanicu.I samo jedan mali gelerčić doleti i zabije se u njeno mlado i nevino srce.Smrt.Nekako u isto vrijeme,sličan geler rani i Adnanovu majku u obje noge.Adnanu je preostala tuga i dalja borba…
Izvor:Hajrudin Vrnjak-Porodica(kratke priče)2004.