Prvi pisani trag o gajenju pirinča u Hercegovini nalazi se u djelu Evlije Čelebije o njegovom drugom putovanju kroz naše krajeve 1664. godine. Na putu od Gacka do Mostara prošao je kroz grad Gabelu. Evlija piše: “Na južnoj strani grada Gabele nalazi se malo polje. Kažu da se tu u davna vremena sijala riža, a sada je zapušteno (muattal)”. (1) Ovi skromni redovi potvrđuju da se u području Gabele gajila riža znatno ranije, vjerovatno u 16. stoljeću i da je tada bila na hercegovačkom jelovniku cijenjeno jelo. Nestanak riže sa gabeoskog pirinčanog polja može se povezati sa epidemijom malarije, kojoj se nije znao ni uzrok, ni liječenje. (“gdje je pirinač, tu je i malarija”).
Po narodnoj predaji prije 1830. godine ljubuško polje je bilo jedna velika močvara. O tome dopisnik hrvatskog lista “Osvita” 1900. godine piše: “Kako i koliko se ovog polja prije poplavi obrađivalo u prastara vremena, ne zna se; samo ljudi pamte da je 30. godine našeg vieka izgledalo kao močvara puna vode, šašja i svakovrsne gore.” (2) Karlo Pač navodi da je znatno ranije, u dijelu Trebižeta koji se zove “Prokop”, od Parila kraj Otoka do ušća Vrioštice u Trebižet (Jegetine) izvršena melioracija rijeke i uvedeno gajenje pirinča. Taj dio ljubuškog polja zvao se nekad “Redžepašine sablje”, danas “Sablje”*. Prema ljubuškoj narodnoj predaji Redžep-paša* je oko 1700. godine naredio da se na tom mjestu sije pirinač i silom sablje je spriječio otpor Ljubušaka. (3)
Za ponovno uvođenje kulture pirinča u Hercegovini zaslužan je vezir Ali-paša Rizvanbegović. Pri povratku iz Carigrada 1833. godine poveo je iskusnog stručnjaka za gajenje pirinča, nekog Mustafu Pirindžliju iz Tatar-Pazardžika na Marici. O tome Pamučina piše: “Nakon nekoliko dana, krenuo je on sa svojom svitom u ljubuški kadiluk za pogleda ljubušku zemlju i ogleda može li se tamo sijati pirinač. Iz Rumelije je uzeo sa sobom jednog majstora koji je znao vještinu gajenja pirinča. Ispitali su zemlju i vodu u Ljubuškom polju i utvrdili da tu može izvrsno uspijevati pirinač. I eto, Ali-paša ga je počeo sijati, a gledajući na njega, počeli su ga sijati i drugi.” (4) Da je gajenje pirinča počelo ubrzo poslije pašina dolaska iz Azije, potvrđuje Čokorilo: “Godine 1834. on je naručio pirinčano sjeme i ljude koji su znali odgajati pirinač, te je natjerao stanovnike ljubuške nahije da ga siju po svim ravninama. Ljubuški muslimani pokušali su da se protive tome, ali ih je Ali-paša silom prinudio*. Tako je on zaveo tamo sijanje pirinča i time se to mjesto danas obogaćuje prodajući pirinač po čitavoj Hercegovini i Bosni.” (5) Pionirsku ulogu Ali-paše u gajenju pirinča u Hercegovini naglašava i francuski geograf, liječnik i poliglota Ami Bue koji je u tri navrata od 1836. do 1838. godine putovao našim krajevima. (6)
Pirinač se prvo sijao na pašinom imanju u Veljacima koje se i danas ponekad naziva “Pašina Moba”. Poslije prvih dobrih uroda sijanje pirinča proširilo se na Studenačko polje i Jasenice, kasnije na Nova sela kod Čapljine (sada selo Trebižet), oko rijeke Bune i selo Vid kod Metkovića. Za stupanje (ljuštenje) pirinča sagrađene su stupe u Orahovlju, Vitini, Proboju, na rječici Radobolji u Mostaru, na Buni i na Kravici. Za pašom su se poveli vitinski begovi Kapetanovići u Rastoku i župnik don Bariša Ereš u selu Vidu kod Metkovića. (7, 8, 9, 10)
O kvalitetu ljubuškog pirinča mišljenja su podijeljena; neki autori cijene da je slabiji, drugi da je bolji od italijanskog pirinča. Peričić nalazi da ljubuški pirinač nije imao željeni kvalitet. Zbog malog i nečistog zrna teže je nalazio kupca na stranom tržištu, a na domaćem se radije kupovao uvezeni pirinač, u prvom redu iz Italije. Ipak, ljubuški pirinač nije bila manje ukusan od stranog, posebno kad je bila propisno opran i očišćen. (11) S njim se donekle slaže V. Klaić: “Riža mogla bi uspievati na više močvarnih mjesta po Hercegovini; ali se goji samo u dolini rieke Trebižata, i to napose oko Ljubuškoga. Hercegovačka riža zaostaje međutim znatno za talijanskom”. (12)
Rudolf Zaplata priznaje da hercegovački pirinač prilično dobro uspijeva, ali da je slabije vrste i da se zbog niske cijene uvozi u Bosnu. (13) Kasim Gujić iznosi suprotno mišljenje: “Hercegovačka riža izgledala je žućkasta i bila je krupna kao talijanska pšenica. Inače je bila dobra, a radi svoje jeftinoće izvažana je mnogo u bosansku Hrvatsku, u trgovini je onda bila mnogo više cienjena od talijanske riže. Najpoznatija vrst hercegovačke riže je bila “riža Ljubušak”. Hajrudin Čurić je još određeniji: “Ubrzo se hercegovački pirinač pročuo radi svoga kvaliteta. U bosansko-hercegovačkoj trgovini bio je poznat pod imenom pirinač-ljubušak. Za relativno kratko vrijeme ovaj pirinač je potisnuo talijanski, koji se, u slabijem kvalitetu, uvozio preko Trsta. Najbolji hercegovački pirinač bio je s Ali-pašinog poseda u Veljacima”.
Rod pirinča 1834. godine u ljubuškom polju iznosio je oko 7 tona. Uporedo sa rastom površina pod pirinčem, rod je rastao do 40 tona 1867 i 150 tona 1868 godine. (14, 15) Mahmud Konjhodžić navodi da je voda Trebižata oko 1868. godine toliko nadošla da je kod vodopada Kravice zahvatila ljuštionicu pirinča Ljubušaka Ristana Semiza i odnijela preko sto tovara (oko deset tona) pirinča. (16)
Ne zna se pouzdano kada je prestalo gajenje pirinča u Veljacima i u drugim hercegovačkim mjestima. Prema izjavi ljubuškog gradonačelnika* caru i kralju Franji Josipu I u Požegi 1885. godine, Ljubušaci tada nisu sijali pirinač, ali su neki zadržali sjeme za sjećanje. (17)
* Toponim “Sablje”zadržao se do danas.
* Redžep-paša-rodom iz Nevesinja, predak Bašagića, istaknuti ratnik i dužnosnik, hercegovački valija od 1698. do 1703. godine. Crnogorci su ga mučki ubili u Milovića kuli za vrijeme klanjanja ićindije.
* Prisilno gajenje pirinča proveo je u djelo zloglasni Ali-pašin šef policije Ibrahim kavaz-baša.
* Prilikom jesenjih manevara u Požegi 1885. godine na poklonstvu Caru i Kralju bilo je oko 500 odličnika iz naše zemlje.
1. Evlija Čelebi., Putopis, Odlomci o jugoslavenskim zemljama, Prevod, uvod i komentar Hazima Šabanovića, Sarajevo, Publishing, 1996.
2. Osvit, 1900., 62, 1, od 11. kolovoza.
3. Pač K., Zemlja na umoru, Pravda 1922, 67, 3, od 21. maja.
4. Joanikije Pamučina., Život Ali-paše Rizvanbegovića Stočanina (Pričanje savremenika i očevica), Ljetopisi, Veselin Masleša, Sarajevo 1976.
5. Prokopije Čokorilo., Ljetopis Hercegovine 1831-1857., Veselin Masleša, Sarajevo 1976.
6. Šamić M., Francuski putnici u Bosni I Hercegovini u XIX stoljeću (1836-1878) i njihovi utisci o njoj, Veselin Masleša, Sarajevo 1981.
7. Ćurić H., Ali-paša Rizvanbegović-Stočević, hercegovački vezir, Godišnjica Nikole Čupića, Knjiga XLVI, Beograd 1037, 201-206.
8. Gujić K., Ali-paša Rizvanbegović, Hercegovina u sadašnjosti i prošlosti, Nova Europa, Zagreb 1936.
9. Gujić K., Kultura pirinča prije 100 godina u Hercegovini, Jugoslavenska pošta 1934, 1604, 9, od 8. septembra.
10. Mulić J., Hercegovina, Drugi dio, Vojna I upravna jedinica osmanskog carstva, Knjiga 2.2, Muzej Hercegovine, Sarajevo 2007.
11. Peričić Š., Prinos poznavanju hercegovačke trgovine u XIX stoljeću ,Rad. Zavoda povij. znan. HAZU u Zadru, sv. 43/2001, 341-354.
12. Klaić V., Bosna, Podatci o zemljopisu i poviesti Bosne i Hercegovine, Matica hrvatska, Zagreb 1878.
13. Zaplata R., Privredne prilike u Bosni i Hercegovini polovinom XIX vijeka, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne I Hercegovine XLV 1933, 80.
14. Blau Otto., Reisen in Bosnien und der Herzegowina, Berlin 1877, 43.
15. Kreševljaković H., Gradska privreda i esnafi u Bosni i Hercegovini (od 1463. do 1831.), Godišnjak istoriskog društva Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1949.
16. Konjhodžić M., Kronika o ljubuškom kraju, Knjiga prva, Općina Ljubuški, 1974.
17. Bošnjak 1899, 11, 2.
HALID SADIKOVIĆ
