Neko je zapisao:“Čovjek je ono čega se sjeća“!
Pošto je autor ovih redova svoje djetinjstvo započeo ne „gornjim horizontima“
morao je upoznati „ljude i događaje“ od jednog do drugog „rezervoara“idući
svakodnevno u školu i Donji grad.
Autor se prisjeća među ljudima familije Hrnjičević,na potezu između Mejtefa i Kasarne,vremena kada su nas napuštali Haso(1989),Fejzo(1990),Hanka(1997),Salko(2000),Zaha(2005) i tekuće (2015) naš Muhidin-Hara Hrnjičević.
Sjećamo se sa pijetetom svih ovih likova koji su bili „zaštitni znak“ Gornjeg Grada.
Sviju pogađa prerani odlazak našeg Hare,koji je toliko ličio na navedena imena,pa nam je tuga još veća nakon što se pridružio svojim precima.
Ovo podsjećanje na „rana vremena“ nam govori da se „nikad niko nije izliječio od djetinjstva“.Sve i da želiš ne možeš da zaboraviš kulu,česme,jablanove,trešnje,hareme,brdo…jer „čovjek bez svog brda
nije cjelovito biće“,kako kaže jedna japanska poslovica.A naše brdo su bili obronci Butorovice
i mjesta igre i radosti odrastanja.
Kad nas je Stvoritelj „raspoređivao“, onda i uvijek, smo bili zadovoljni njegovim izborom-Ljubuški.
Međutim vremena nisu za svagda zadata,pa smo vremenom raspoređeni kod Hiperborejaca i od „Alaske do Australije“.Nije nam se sviđao novi „raspored“,onoga koje je preuzeo ulogu ovozemaljskog Stvoritelja,ali i to je prihvaćeno kao Božiji emer…
Tako je i Hara stigao do Moldea ostavljajući majku i brata(invalida) na djedovini.
Hara je povremeno dolazio da posjeti svoj rodni grad i mjesto prvog „rasporeda“ Stvoritelja.
Tada smo ga viđali uvijek učtivog,raspoloženog,nasmiješenog i željenog.
Voljeli smo Haru koji je uzvraćao našu ljubav.
Sada je otišao onaj koji nikome nije rekao „Tamo se“ i onaj od koga „nije zabolila glava“ nikoga.
Zbog navedenih vrijednosti,ljudskosti i moralnosti,njegovim preranim odlaskom“spuštena“ je veća težina na ramena zajednice kojoj je pripadao i koju je volio.
Hara je ljubuški radni vijek proveo u „Famosu“ družeći se i na radnom mjestu i u komšiluku najviše sa Knezović Leom.Upravo 22.7.2013.godine Hara je odveden iz kuće Lea u Norvešku na daljnje liječenje.
Norvežani su položili ispit i pružili Hari medicinsku njegu do konačnog odlaska.Norveška mu je pružila više od domovine čiji je državljanin.Tužno i ružno!
Povodom odlaska našeg Hare pjesma kaže:
„Zajdi,zajdi,
Jasno,
Sunce,
Zajdi,
Pomrači se…“
Taj divni,predivni Hara!
Naš Hara sa „gornjih horizonata“!
Iskreno saučešće supruzi Ameli,sinu Irnisu,sestri Đenani,bratu Dževadu,tetkama Fatimi i Adili,
te svim članovima rodbine Muhidina(Hare)Hrnjičević.
Kemal Mahić