Kada šetate mahalama i sokacima u Ljubuškom,pogotovo Starim gradom,pojavljuju se slike i emocije,ljudi i građevina,koji su nas u međuvremenu napustili.Kako su nas napuštali naši susjedi i komšije,tako su i nastambe njihovih ognjišta s vremenom propadali i ruinirali se do današnjeg izgleda koji u nekim segmentima podsjeća na elementarnu katastrofu koja nas podsjeća svojim „temeljima“ da je nekada,ne tako davno,na tim prostorima bujao i cvijetao život sa onim lijepim atributima koje život znače.
Posebno su sjetna sjećanja na ljude,na njihove porodice i familije kojih nema više na onim mjestima gdje je nekada bio „korzo“ od Kokota do Lalića kule.Najintimnija sjećanja se vežu za likove koji su bili suvremenici naših najdražih,koji su u svojim uspomenama sačuvali likove svojih komšija i svojom „pričom“ nadahnjivali mlade naraštaje da se sauva i buduće prijateljstvo i muhabet sa komšijama i susjedima naših majki i očeva.
Jedan od takvih likova i komšija naših roditelja je bio Selman Sadiković(1926-2001),koji je živio u svome domu na Žabljaku a od 1963.godine u novom domu na Stublu.
Merim, Fatima i Selman Sadiković
Sadiković Selman je sin Hasana i Sulte Sadiković.U njihovoj familiji koja je živjela na Žabljaku rođeni su braća i sestre:
ŠEFKET(1920) sa svojom djecom Mirso(r.1995)-Sarajevo,Amira(Francuska) i r.Hasan Sadiković.
MEDŽID Sadiković koji se nije ženio.
NAĐIJA ud.Beširević(r.2014) sa svojom djecom Rezak,Rosemeri(Merana) i Zlatan
SELMA(r.1961) Zagić sa djecom Fahra,Faruk(r.1993),Naser(Nasa)r.1994,Sabit(USA), i Azra ud.Ibrulj.
HADŽERA ud.Nović(1914-1994),majka Ajše ud.Osmić,Zlata i Hasan Nović.
Šefket i Nađija su živjeli u Sarajevu,Medžid je umro nakon dugotrajne bolesti u bolnici,kao i Selma koja je prerano napustila svoju porodicu i malodobnu djecu.Mnogi su pričali i svjedočili da je Selma bila „ljepotica dana“ u Ljubuškom.
Selman je završio Višu školu za spoljnu trgovinu u Beogradu,kada je malo naših sugrađana završavalo „velike škole“.Kao mladi ekonomski stručnjak nakon završetka studija zaposlio se u „Šipadu“(Sarajevo)a nakon povratka u Ljubuški u Domu zdravlja,“Poletu“ koji je s vremenom postao „Trgopromet“ i kasnije „Trgocoop“gdje je obavljao funkciju generalnog sekretara.
Nažalost u 40.godini života nakon moždanog udara,morao je prestati sa radom pa je penzoniran.
Selman je drugu polovinu svog života proveo sa DŽEHVOM(1925-1986),rođenom Muminagić.Ona je bila najmlađe dijete Ibrahima i Fatime Muminagić.
Njena braća su bila:
SALIH MUMINAGIĆ sa svojom djecom:Suada(SA),Rašid i Muhamed.
HAMID MUMINAGIĆ,poljoprivredni tehniar,je život proveo u službi na Vranskom jezeru i Zadru.Bio je oženjen Zorkom i ovaj bračni par nažalost nije imao djece.
HILMIJA MUMINAGIĆ je imao sina Emira.
MUSTAFA MUMINAGIĆ(Zenica) je imao dvije kćerke:Fatima i Nermina.
DŽEMAL MUMINAGIĆ(Zenica,Ljubuški):je otac Hajrudina(poginuo u NE „Krško“),dipl.oecc.Almasa ud.Terzić,Mehmeda,r.Ibrahima,Ešefe i našeg Mithada Muminagića.
Džehva i Selman Sadiković su porodili dvoje djece:Fatimu i Merima,koji je nas napustio,prerano 2002.godine.
Iz popisa porodica Sadiković i Muminagić mogu se uočiti tragični i prerani odlasci:Mirso i Hasan(Šefketa) Sadiković,dugotrajna bolest Medžida Sadikovića,prerani odlazak Selme,Faruka i Nasera(Nase) Zagić kao i tragični gubitak Hajrudina i Ibrahima Muminagić te također Merima Sadikovića.Selman i Džehva su sa bolom i saburom podnosili tragične sudbine svojih najbližih,što je svakako ostavilo trajni pečat na njihovoj osobnosti.
Pjesma kaže“Imam ljubav,ne znam kome da je dam“.Najvažnije je da je autor zadržao ljubav u svom habitusu i da to najuzvišenije čuvstvo raspoređuje u svojim tekstovima prema onima koje je volio i voli,koje je poštovao i poštuje i da uvijek nađe one koji zaslužuju ljubav,bez obzira da li su živi ili su nas s vremenom napustili.
U ovom sjetnom sjećanju moju ljubav zavrjeđuje naš komšija i prijatelj Selman Sadiković.Ne zaboravljam one koji su bili kompletni kao ličnosti i osobe u koje smo se mogli uvijek pouzdati i na pruženu ljubav odgovoriti isto ili slično kako to rade formirane ličnosti sa svojom moralnom uzvvišenošću koja je krasila našeg Selmana.
Selmana sam više upoznao nakon njegovog preranog odlaska u penziju(nakon 1966.).Zbližila nas je zajednička osoba:advokat Josip Biuk i njegov sin dipl.pravnik Ante J.Biuk.Kao penzioner Selman je često posječivao dom advokata Biuka i nalazio mu se na usluzi u raznim situacijama.Pomagao mu je u tipkanju na pisaćoj mašini,rješavao tehničke probleme u stanu,odlazio na poštu i na druge „zadatke“ kojih je bilo svakodnevno.
Selman Sadikovic i Djabir
U tim početnim druženjima,dva studenta(Tonćo i autor teksta) su se zbližila sa Selmanom.Primjetili smo da je Selman erudita,da poznaje politiku,političku ekonomiju,finansije,međunarodno pravo a bogami uključivao se i u „građansko pravo“.Osim znanja primijetili smo da je Selman otvoren,simpatičan,pun samopouzdanja u sebe i svoje sposobnosti.Često smo se smijali njegovim anegdotama i „pričama iz starine“,te nam je nedostajao kada se ne bi pojavio iz nekog ličnog razloga.
Zijo Delalić, Haćko Zagić, Sonja Kovač, Derva Konjhodžić, Hamo Fazlinović, Marijan Grizelj
Ante(Biuk) i autor teksta nisu mogli zaboraviti Selmanu „opremu mrtvaca“ njihovih otaca:Josipa Biuka i Hasana(Hase)Mahića.Pokazao je ljubav prema obojici ali i njihovim sinovima.To rade samosvjesni ljudi puni ljubavi prema umrlima i prema lanovim porodice umrlih.
Neka ovaj tekst evocira prijatna sjećanja na našeg Selmana kod naših čitatelja,jer to lik Selmana Sadikovića svakako zaslužuje s obzirom na njegove kvalitete oštroumnog,radinog i marljivog komšije i sugrađanina jer „kakvi odlaze,takvi ne dolaze“.
