Neriješena pitanja vlasništva odnosno svojine tokom historije su nerijetko bili uzrok brojnih problema i nesporazuma od političkih do onih međuljudskih.Mada će rijetko koji pojedinac braniti stajalište koje bi osporavalo značaj upisa imovine u gruntovnicu evidentno je da Bošnjaci ovom pitanju ne posvećuju dovoljnu pažnju.Zbog čega im je gruntovnica toliko strana i šta učiniti da se jedan takav odnos izmijeni?
Ovako formulirano pitanje upućuje nas na dva aspekta problema.Prvi je uzrokovan historijskim razlozima,dok drugi treba tražiti u nepoznavanju važećih zakonskih propisa koji preciziraju postupak upisa imovine u gruntovnicu,kao i nepoznavanje ekonomskih procesa.Navedeni razlozi kao generatori odnosa prema ovom pitanju su u snažnoj,gotovo neraskidivoj vezi.
Što se tzv.historijskih razloga tiče,treba naglasiti da je ležeran odnos prema uknjižbi imovine,uzokovan višestoljetnom praksom oduzimanja zemlje i imovine narodima BiH,pogotovo Bošnjacima.Naime,u SFRJ,je evidentno da je bošnjački narod u velikoj mjeri izgubio osjećaj za privatno vlasništvo,jer su bili spremni odreći komada zemlje za dječji doplatak,koji se u tom momentu pojedincima činio kao najbolje rješenje teške financijske situacije.(Ova činjenica nam dovoljno govori koliko je teško bilo bošnjačkim porodicama,a ujedno objašnjava svijest i nepoznavanje vrijednosti koju zemlja donosi.)Posljedice toga su bile dalekosežne.Takođe prema ocjenama akademika Muhameda Filipovića,socijalistička YU je Bošnjacima u BiH uzela 600.000 dunuma zemlje.Sve to pozivajući se na agrarnu reformu,koja je možda po nekim bila i opravdana kada se uzme u obzir nemarno ponašanje nekih begova prema imovini i društvu,mada se nikako ne može pravdati njeno provođenje.Ne smijemo zaboraviti Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća(1946),Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta(1958),te zakoni koji govore o eksproprijaciji i zakoni o konsfikaciji imovine)koji su SFRJ „donijeli preko 80% industrije,pretežan dio bankarstva i skoro cijelu veletrgovinu.Veliki broj građana,građansko-pravnih lica,kao i stranih fizičkih i pravnih lica ostao je bez cjelokupne imovine bez ikakve naknade“.Svi su oni doneseni pod krinkom zdravog socijalnog i političkog razvoja zemlje,što je polahko utjecalo na svijest ljudi da bi u SFRJ doživjelo svoj vrhunac.
Prve začetke zemljišnih registara BiH srećemo u srednjem vijeku.Tako je sa agrarno-zakonodavnim radom turskih sultana išao i rad na polju zemljišnih registara.Prvi popis zemljišta vezan je za ime sultana Sulejmana Velikog.Popis se zove defteri atik tj.stara gruntovnica.Unutrašnje protivurječnosti prisilili su osmanlijsku državu da izvrši reformu agrarne politike putem reforme zakonodavstva i reviziju deftera.Osmanska država u vremenu od 1858. do 1874.godine donosi Ramazanski zakonik,Zakon o tapijskim ispravama i vakufskom zemljištu,te Zakon o slobodnom vlasništvu nad nekretninama.
Dolaskom A-U uspostavljaju se gruntovnice kakve poznajemo danas.A-U gruntovnica e uveliko oslanjala na tapije iz osmanskog vakta.Zakon o zemljišnoj svojin(Ramazanski zakon) i Zakon o tapijama je prevela i uz određene modifikacije ugradila u svoj sistem.Dokazi o vlasništvu bile su ERAZI-MIRIJE u narodu zvane TAPIJE.“A-U vlasti su zemljoposjednicima u BiH priznale pravo vlasništva i nad kmetskim selištima,(uz evidenciju kmetovskih odnosa u teretovnici),a sa druge strane su povoljnom kreditnom politikom pokušavale riješiti ove „individualnopravne“odnose.Svoje djelovanje na polju agrara a-u vlasti su pokušale riješiti donošenjem zakona koji će uz dosta povoljne uvjete omogućiti da se kmetovski odnosi likvidiraju putem otkupa.Ovim su a-u vlasti tražile srednji put u rješenju agrarnih pitanja.(…)Po ovom Zakonu,kamata je smanjena na 4%,a rok vraćanja produžen na vrijeme od 30 do 50 godina.Treba napomenuti da je jednogodišnja rata,za otplatu posjeda,prema ovom zakonu,iznosila manje nego jednogodišnji hak(porez ili zarada).Međutim,bez obzira na navedeno,na taj se način od januara 1912. do kraja 1913.g. otkupilo 10.947 kmetovskih selišta.Razlozi za neuspjeh ovog srednjeg rješenja su svakako u pojačanom nacionalnom djelovanju koje je dolazilo iz susjedne Srbije.
Svoj uzlet agrarna reforma će doživjeti nastankom Kraljevine SHS koja će radikalno i nasilnim putem oduzimati imovinu bošnjačkom(muslimanskom) narodu.Iako je implementacija agrarne reforme imala krtičare među onima koji su je sprovodili,koji su smatrali da je ekonomski neefikasna,da je pravno nedovoljno regulirana,to ih nije smelo u sprovođenju „otimačine“.“Agrarna reforma u BiH nakon I svjetskog rata,koja je provedena od Jugoslavije je bez presedana u cijelom svijetu,po svom načinu i razmjerama,kako je sprovedena vodila je ekonomskom upropaštavanju muslimana BiH.Njom nisu pogođeni,kako se to htjelo prikazati,samo veliki posjednici,begovi i age,nego preko stotinu hiljada srednjih i sitnih vlasnika zemlje,čija je egzistencija uglavnom od toga zavisila(…).Agrarnu reformu pratio je politički i vjerski pritisak kao i pljačka imovine,te napadi na život(…)Odšteta za zemlju je bila mizerna,u državnim papirima,čija je nominalna vrijednost na berzi jeko pala,tako da su odštete iznosile vrijednost jednogodišnjih prihoda na zemlju.Agrarna reforma uopće nije poboljšala život seljaka u Bosni.Dapače,agrarna politika dovela je do zaduženja seljaka i opadanja standarda.“
Proces je nastavljen i u Kraljevini Jugoslaviji,“agrarna reforma je dobro izanaliziran projekat koji je imao jasan cilj,a to je pridobijanje srpskog-pravoslavnog stanovništva,koje je u ovom slučaju jedino u potpunosti od vladajućih monarhističkih krugova prihvaćeno kao državnotvorno za ideju unitarne jugoslavenske države,ali i politike koju su vodili hegemonistički politički krugovi iz Beograda.Sa druge strane,kreatorima takve politike bilo je sasvim jasno da će muslimansko stanovništvo svoju cjelokupnu političku aktivnost podrediti interesima zemljoposjednika kao,ipak slobodno možemo reći,izumiruće intelektualne elite unutar bošnjačkog korpusa“.
Posljednji udarac privatnoj svojini u BiH je zadala bivša SFRJ,sa svojim socijalističkim programom društvene svojine.Keleštura tvrdi:“Prije svega korišteni su neekonomski,a naročito ratni metodi stjecanja vlasništva,mijenjan je vlasnik imovine još za vrijeme rata ili neposredno po njegovom završetku primjenom Zakona pobjednika(može se reći i silom zakona pobjednika).Naravno u takvom procesu nisu poštovana prava čovjeka i građanina(pravo na imovinu)što je protivno proklamiranim principima socijalističkog društva i međunarodnim ugovorima koji uključuju zaštitu imovinskih prava čovjeka.Uzgred da napomenemo da stjecanje vlasništva primjenom fizičke sile,prisvajanjem privatne imovine ratnim metodama(izravno i posredno) civiliziran svijet i humana društva već odavno ne primjenjuju.Utemeljena na državnom vlasništvu,stvorenom preraspodjelom vlasništva uz pomoć instrumentarija nepravednih i neekonomskih,Jugoslavija je od svog nastanka nosila klicu velike društvene nepravde.Po mnogima bila je to najveća nepravda do tada učinjena građanima BiH.Silom zakona dodjeljivana je imovina građana zaslužnim radnicima,soluncima,partizanima i dr. s jedne strane,i stvaran ogroman fond državnog vlasništva,s druge strane“.
Izvor:Preporod