Kada smo došli Sarajevu na vrata,ondje Turci mene vizitaju pak me odvedu k Mustaf-paši Babiću,zvanom Hrnji(Hrnjakoviću).On me raspita što sam ja i otkud sam.Ja mu kažem otkud sam iz Njemačke da sam zanatnik i da želim u njihovoj slavnoj zemlji potražiti mjesto da se gdjegod nastanim.“Ja sam već odavna mislio-kaže paša-da bi takove majstore dozvao ovamo u Sarajevo,da jim priskrbim halat,pak neka rade:i to ću ja učiniti,ali međutim,dok ja dobavim halat i tebi još društva,ti ostani ovdje kod mene na kapiji(na kapiji se vele sve gospodske sluge i dvorani).-„Što ću ja raditi,pitam,ovdje na kapiji,čestiti paša?“ -„Pušiš li čibuk?“-Ja,ako i nisam dotada nikada pušio,rekoh: pušim.-„Hee,kad pušiš,a ti sjedi gdje i drugi sjede,pak puši kao što i drugi puše.“I tako sam ja još taj dan na 11.prosinca počeo uzimati tain i jemek(jelo) po devet ili deset jestojska,nego sve po turski.
Sarajevo je strašno veliko,i nikakav Sarajevac ne zna koliko je,to jest,niko nije bio po svem varošu.Tamo nije slobodno izvan glavnih ulica nikuda ni okom pogledati a kamoli koračati nogom.Čaršija je sva u jednoj gomili kod rijeke Miljetske(Miljacke),osim kakvih maslara(bakala,bakalina,ali zanatnika i pekara(ekmekdžija),koji po glavnih ulicah svoje dućane imaju.Iz svake mahale je slobodno stanovnikom ići kuda jim je put u čaršiju,ali u tuđu mahalu ni pošto je živ“Gori na glavici na prvom stupnju planine sjedi jedan slab,nego prilično prostran grad(rekao bi da je bio negda zato sagrađen da se u ljeto goveda utjerivaju u njega da ne poštrču).Sada su u njem turske kuće,i samo jednom ulicom(sokakom) od vrata kroza nj je svakome slobodno proći.Sa dolnjih vrata se vidi neizmjerni prostor sarajevski.Između kuća mjesto naših pijaca svuda imaju grobje:pak se bijele kamena turbeta prema suncu kao labudovi.
Ispod grada više Miljetske je jedna grdna klisura,mimo klisure teče Miljetska koja ispod gore Romanije iz mnogih potočića sastavlja se i tekuć kroz ponorite jaze ispod Brezovače,dolazi posred Sarajeva.Odande protiče kroz polje dokle se u Bosnoj ne udavi.Ispod rečene klisure kod vode Miljetske zove se Ašik mahala.Pripovjedaju Turci da su se tu u stara vremena skupljali njihovi momci i djevojke na svakojake igre.Između djevojaka je bila najgizdavija lijepa Fata u koju se zaljubi jedan tankoviti momak imenom Mehmed.Njegova jedina briga bijaše da kod lijepe Fate milost zadobije:Fata,poznavši njegovu želju,počela je i sama za njim čeznuti.Jedanput dođoše same djevojke,i lijepa Fata među njima,pak se uhvatiše ispod klisure kod vode igrati kolo.Čujući momci u gradu,među kojima i Mehmed,da kod vode igra kolo,doletiše svi navrh klisure da vide.Pogleda lijepa Fata gori,pak upazi svoga dragoga,kao sokola sjedećega na klisuri.Mahnu mu zlatnom mahramom,kao znak da i on u kolo dođe,a Mehmed videći gdje je iznenada stekao tu veliku milost-smućen od velikog veselja-pusti se niz klisuru dolje i padne posred kola ter se nasmrt ubije,a ne reče ni medet.Fata,videći njegovu goruću ljubav,pane na njega,i hotijaše samo njegovo slatko ime da izusti-ali srce joj se od tuge raspukne.-Najedanput od otoga pukne glas po svem varoši i tamo vrvijahu čeljad od svake vrsti gledati to žalosno čudo.Nitko nije došao koji nije onu dvojicu slatko poljubio i grozno zaplakao nad njima:a rođaci i prijatelji iskopaše grob,i totu jih,kao dva prekrasna goluba,zajedno ukopaše.Od otoga vremena je zabranjeno djevojkama na svake očite igre izlaziti.
U Ašik mahalu sad ne ide nitko nego kakvigod sirovi i bezobrazni bećari,i to biva ovako:Uvečer se sve bekrije skupljaju u Ašik mahalu,pak koji god dođe,taj ondje pod klisuru sjedne,i puši čibuk.Kad jih se nakupi mlogo,onda poviče jedan:“Valaha,dobar čovječe,što ćemo sad?“-Onda se počnu hvaliti:koji znade kakova rđava i strašljiva vlaha da ima lijepu ženu.Tada se sve na društva razdijele,pak ide svako društvo svomu vlahu.Nego u slobodna vlaha ne smiju nipošto dirati dok je živ.Ako ima jako lijepu ženu,tako Turci najprvo gledaju da njega ubiju,a potlje s njegovom udovicom rade što oni znaju.Najnesrećnije su one djevojke kojim je narav ljepotu podijelila;jerbo nikakav kršćanski momak ne smije u nju ni gledati,a kamoli da bi je uzeo za ženu.S toga uzroka su sve najljepše prisiljene poturčit se.Čuo sam još gdje se o tom razgovaraju.Turci veleći“Ima i u šokaca mlogo prekrasnih djevojaka:ali se neće da turče!a ovo je sve prator(fratar) kriv,džanabet!Ako se koja sirota i poturči,a ono prator još prije,dok je saznavao njenu namjeru,pozove je odmah k misi ter onda na nju viče i hoće da je odvrati.Ako ona neće da sluša,a on ju iz cijeloga puka sramotno potjera:pak to vidivši druge,teško se koja dade poturčiti“-Još sam čuo jedan čemerni događaj koji se je odskora bio pripetio.Jedan ekmekdžija ispovijedanja istočnoga u Sarajevu imao je prekrasnu kćer,visoku kao bor zeleni.Ali se nije mogla udati za kršćanina,a poturčit se nije nikada hotjela.Zato dan i noć promišljajući svoju nesreću,osuši se kao bor kome su žile potkopane,pa najposlije od otoga i umre.Nu Turci su je ipak jako žalili,veleć:ona bi se sirota bila poturčila,ali su je rodbina i roditelji jako odgovarali.
Ašikovati ide svaki pošten momak oko dvora svoje milosnice.Ponekoji ašikuje po dvije i po tri godine,navlastito ako je njezin otac protivan tomu.Kada mladi vide da se njezini roditelji njima nikako na dadu vjenčati,onda se oni dvoje dogovore,pak ona pokupi svoje ruho koliko može ter po noći pobjegne dragome.Njezin otac srdi se mnogo i gdjekoji po tri i po četiri godine gleda da se svojemu grabljivomu zetu krvavo osveti.Ali koliko se on jače srdi,toliko se zet od njega uklanja.Kroz toliko vrijeme ili vidi tast da se osvetiti ne može,ili se već sam od sebe ublaži ter se onda sa zetom pomiri i onda učine pir.
Ašikujući se i posijeku dosta puta,navlastito ako dvojica oko jedne djevojke ašikuju.Nu to ne biva ondje kod dvora djevojkina da se ne bi saznalo,nego dočeka jedan drugoga čak u drugoj mahali kuda on prolazi,pak ga ondje iz mraka kusturom po vratu(kustura,tobože nevaljani nož).Nego ašikovati je,kažu,svakako pogibeljno;jerbo ima još drugih bekrija(skitnica,klateža) koji po noći hodaju,samo da koga posijeku,i dosta puta-vele-ujutro nađe se momak na sokaku i kod njega sve:pusat(oružje),novci,lijepe haljine,i u njedrih ura,i ništa mu ne fali nego glava.A onaj tko ga je posjeko,samo s tim je zadovoljan da je kusturu omastio krvju.
Izvor:Hrvatski putopisi(Zgb 1997.)