Aksidžim – bošnjačko selo u Turskoj

bosnjaciturska

Za Tursku znamo da je zemlja u kojoj ima monogo Bošnjaka – nerijetko oni koji dolaze u Tursku sretnu Bošnjaka, na Kapali-čaršiji Bošnjacima ne treba ni turski ni engleski da bi nešto kupili jer će sresti dosta ljudi koji govore bosanski jezik.

Međutim, dolazak u Aksığım, selo koje se nalazi između Istanbula i Edirne, 7 KM udaljeno od crnomorske obale, ostavlja poseban osjećaj na posjetioce Bošnjake. Pored činjenice da im turski jezik ne treba da bi komunicirali sa stanovnicima tog sela, tu su mahale koje su slične bosanskim, popločane ulice, prizemne kuće pokrivene ćeremidom, kanati na ulazu u dvorište i vedra čehra koja itekako prija. Tada postaje jasno da su došli u mjesto u kojem živi bosanski duh.

Selo ima oko 125 kuća, 320 stanovnika i svi su Bošnjaci i govore bosanski jezik. Iako su neki iz Foče, neki iz Mostara, neki iz Novog Pazara, oni ne poznaju tu razliku, za sebe kažu da su Bošnjaci.

Prvi Bošnjaci na ove prostore došli su daleke 1912/1913. ostavivši svoj imetak, nastanivši se na potpuno nepoznato mjesto, a to sve da sačuvaju svoj identitet i islamijjet. U ovom selu zatekli su 10-12 grčkih kuća, koje su vlasnici (Grci) napustili za vrijeme balkanskih ratova, zauvijek napustivši selo. Crkvu koju su zatekli Bošnjaci su pretvorili u mesdžid, a 1970. godine u blizini napravili kamenu džamiju sa munarom.

Iako su po dolasku u Tursku po tadašnjem zakonu morali mijenjati svoja prezimena, pa se čak znalo desiti da su dva rođena brata imala različita prezimena, uspjeli su sačuvati svoju tradiciju, kulturu i jezik. Pamte svoja prezimena: Bajrakatevići iz Foče, Šahovići i Balate iz Novog Pazara, Hadžifejzovići iz Sjenice, Karačići iz Bijelog Polja, Maslahati iz Sarajeva, i dr.

Nakon namaza u džamiji svi zovu na čaj, pa jedan dan poslije podne-namaza i ja sjedoh sa njima u čajdžinicu preko puta džamije. U razgovoru sa njima ne može da se ne primijeti da s ponosom izgovaraju riječ Bošnjak i svi sa ushićenjem žele prenijeti informacije o svom porijeklu i pitati o stanju u Bosni. Svako od njih ima svoju životnu priču, kako su tu došli, šta su njihovi očevi i djedovi morali predeverati. Pretvorih se u uho slušajući starijeg djeda, Ibrahima Ajdinoglua, koji kazuje o svom dolasku u selo i djedu koji je došao među prvima. U njegovim riječima osjetih mnogo ljubavi prema Bosni i Bošnjacima, osjetih neku čežnju, poput čežnje djeteta za majkom. Da li dijete više čezne za majkom koju je upoznalo ili ono koje je nikada vidjelo nije, zapitah se, jer tek na kraju razgovora saznadoh da Ibrahim nikada u Bosni bio nije… U sebi razmišljam: Toliko ljubavi prema Bosni, puna usta riječi Bošnjak, govori bosanki jezik, a nikada u Bosni bio nije… Kao da nas drugi vole i cijene više nego mi sami sebe.

Kada su stigli u selo uglavnom su se bavili šumarstvom i poljoprivredom. Međutim, napustili su ih iz dva razloga: s jedne strane vlasti su napravile branu kako bi rijeku preusmjerile za pitku vodu u Istanbulu, pa je veći dio njihovih njiva poplavljen, a s druge strane šume su stavljene pod kontrolu. Od tada se uglavnom bave stočarstvom. Žene su razvile svoja zanimanja, a jedno od njih je keranje mahrama.

Cijeli tekst u printanom izdanju Preporoda

Preporod.com

1294 Posjeta 3 Posjeta danas