NAŠ PROBLEM NISU IZBJEGLICE , NAŠ PROBLEM JE TO – ŠTO NIKO OD NJIH NEĆE DA OSTANE KOD NAS !…MEĐU NJIMA JE SAMO PEDESETAK POSTO SIRIJACA , A NJIHOVA DJECA SU IZBJEGLICE , UGLAVNOM IZ OKOLICE GRADA ALEPA , I DAMASKA GRDADA – KOJI POSTOJI VEC 10.000 GODINA , GDJE ŽIVE I U KAMPOVIMA – U STRAHU OD SNAJPERISTA i – I D I L a ( ISLAMSKE DRŽAVE) !… A ZA PETNAESTAK – DVADESET GODINA , TI – „NOVI EVROPEJCI“ MOGU BITI – I NAŠI TURISTI ! ZATO JE SVAKI LIJEP GEST PREMA NJIMA ZLATA VRIJEDAN , JER ĆE SVE TO ONI NOSITI U SVOJIM USPOMENAMA I U SVOM SRCU – CIJELI ŽIVOT , BILO DA OSTATNU U EVROPI , ILI DA SE VRATE U SIRIJU , ŠTO JE SVAKAKO – “NA DUGU ŠTAPU“ !…
.
ZASADA , LUTAJU I PLUTAJU SVIJETOM , A ČESTO ZASPU I PORED – BODLJIKAVE ŽICE !…JEDINI NAČIN DA SE ZAUSTAVI OVA TRAGDIJA JE – FORMIRANJE VELIKE „ EURO – AZIJSKO AMERIČKE KOALICIJE ZA MIR“ , TE I OD VELIKE POMOĆI TURSKOJ – U ZAUTAVLJANJU IZBJEGLICA PREMA EVROPI . MADA JE I TO VRLO UPITNO , JER SE , KAO POŽAR ŠIRE VIJESTI MEĐU IZBJEGLICAMA DA JE SAMO – U BJEŽANJU U EVROPU SPAS !… A SPAS SE TRAŽI I U SPAŠAVANJU DIKTATORA ASADA . NAIME – ON JE OD GODINE 2.O11 ZA NEKE – ZLOČINAC , A EVO VEĆ 2015 , ZA NEKE – S V E T A C !… i SPASITELJ . TAKO POSTIJI I STRATEGIJA PO KOJOJ SE – SAMO SA ASADOM I RUSIMA MOŽE DA POBIJEDI TA TAKOZVANA ISLAMSK DRŽAVA .
.
.E G Z O D U S !
Samo preko Hrvatske prošlo je , prema svjedočenju UNICEFa , preko 15.000 djece – i niko ih ne popisuje … A više od 12.000 malih Sirijaca je poginulo u ratu . U toj zemlji je bilo 22 miliona stanovnika , a već se pola stanovništva iselilo , ili raselilo . I iseljavanje se nastavlja . Samo se u osam mjeseci ove godine , iselilo 800.000 stanovnika Sirije , od kojih su oko 40 posto djeca !
Situacija je užasna , tako da neki roditelji – ili rodbina poginulih i zarobljenih roditelja , puštaju djecu da putuju sama , bez ikakvih papira, a postoje i dokumenti da ih je policija na graničnom prelazu HORGOŠ – TUKLA PALICMA , jer su htjeli da se provuku kroz – bodljikavu žicu !…
.
Sedam od deset Sirijaca , koji su u posljednje vrijeme pobjegli iz svoje zemlje – nema nikakve dokumente . U Siriji je više od četiri miliona djece van školskih učionica , a ratom je srušeno preko 15.000 škola . Ovaj epski egzodus putuje u – „ u obećanu zemlju“ , kao biblijski Mojsije … Četrdeset posto njih su MALENI koji putuju – u nepoznatom pravcu ! Putuju , posrću , padaju i dižu se…noge su im pune krvavih žuljeva . Ali – putuju …Vrlo lijep gest je napravila zagrebačka revija GLOBUS , koja je pratila djecu na njihovom egzodusu , fotografi su ih snimali , a novinari GLOBUSA su objavili potresnu reportažu , koja je bila inspiracija da i mi o toj unesrećenoj djeci – zabilježimo priču !…
.
.NI U OBEĆANOJ ZEMLJI – NIJE BAJNO !
Dosada su se Malecki kretali po užarenom suncu i nakratko se odmarali , sjedeći u parkovima i na ulicama Atene , Skopja , Beograda – stalno spominjući Njemačku i Švedsku kao krajnje odredište , jer su to čuli od odraslih . Često od umora ne mogu ni da spavaju , ni da jedu , ni da piju . Jedino se obraduju igračkama , koje su prvi put dobili od djece – u T o v a r n i k u . Koliko žele da konačno dođu do te Njemačke – toliko se boje Mađara … I to su čuli od starijih . A ni tamo , u obećanim zemljama , nije bajno – i ne teče med i mlijeko . Međutim , njih već impresioniraju zemlje kroz koje prolaze , jer na svakom koraku mogu da dobiju – vodu ! Voda je nešto što za njih predstavlja najveću vrijednost , jer mnoge zemlje iz područja iz kojih djeca dolaze , muku muče s vodom , koja je dramatično važna za njihov život , jer je često nema dovoljno ni za polovinu stanovništva . Zato je za njih važnije da teče voda , nego da teče – med i mlijeko !
.
AZIL – KAO SAN !
Samo ove godine , primljeno je u EU – preko 450.000 zahtjeva za politički azil ! A Maleni su najranjiviji dio ove tužne kolone – i budući su MALI EVROPLJANI . Slikaju se rado – i svaka fotografija je posebna priča . I jedva čekaju da ugledaju tu bajkovitu NJEMAČKU ! A tamo su već , istine radi , sva raspoloživa mjesta zauzeta – i ta Njemačka , već sada ima problema sa smještajem – sve većeg broja izbjeglica …A nisu jedinstveni stavovi ni vodećih političara po pitanju izbjeglica , tako da se i po pitanju upotrebe vojske – čak i dramatično razlikuju . Dobar primjera je – premijer Hrvatske Milanović , kroz čiju zemlju izbjeglice prolaze – i njemačka kancelarka MERKEL – u čiju zemlju žele da odu po svaku cijenu . Evo naslovnice jedne revije .
.
OPASNOST I OD SEKSUALNOG ISKORIŠTAVANJA
U Siriji djeca počinju da rade još od sedme godine . Cijela jedna generacija danas raste bez ikakve naobrazbe . Oni će još dugo dolaziti u Evropu , čak ako rat i prestane . Da ih nisu prihvatile zemlje – kao Libanon , Jordan i Turska – bila bi to evropska katastrofa epskih razmjera … Eto , to su ta djeca koja prolaze kroz T o v a r n i k , gradić koji postaje simbolom „ izlazećeg sunca“ za izbjeglice , jer su tu dobili tretman koji zaslužuju , i vidjeli i osjetili – da ih neko iskreno voli , i tretira kao ljude .
.
Jer , djecu na tom putu vrebaju mnoge opasnosti , čak i seksualnog iskorištavanja – kako je zapisano u jednoj studiji . A sa njima putuju i djeca iz Afganistana , zemlje koja tek da postoji , koju poslije odlaska Amerikanaca i NATO saveza sve više zauzimaju TALIBANI , koji gone izbjeglice prema Evropi , a i u Afganistanu je toliko urušen školski sistem – da generacije odrastaju bez ikakvog obrazovanja …. A niko ne zna ko još putuje sa izbjeglicama , iz nekih drugih razloga !?
Djecu obučavaju i kao teroriste , a često ih drže i kao živi zid u ratnim sukobima . Najnoviji primjer nam dolazi baš sada , kako je teroristički akt izvelo – pet djevojčica , gdje su izginuli mnogi ljudi . I to je jedan od razloga da roditelji bježe sa djecom prema Evropi . Za nas teško shvatljivo , ali je istinito . Naša mala planeta zemlja je toliko mala , da su svi problemi izbjeglica i njihove djece , ujedno – i naši problemi ! To je neizbježno . Moramo se navikavati nato . Cak i u slučaju da bude dugoročno . Naime , danas ne postoji nikakva sila na planeti , koja bi mogla da zaustavi milion ljudi na putu prema bilo kojoj destinaciji . A njih dva miliona već poodavno ima – samo u Turskoj .
.
Međutim , zanimljivo je napomenuti da se samo 15 posto izbjeglica u Turskoj nalazi u kampovima , svi drugi su se samostalno snašli , a mnogi su već našli i zaposlenje . Zanimljivo je izvješće iz grada Izmira , u kojem se tvrdi da sirijske izbjeglice već sada donose gradu – dodatnu dobit od 60. 000 E profita dnevno !? A to znači da i djece radi , izbjeglice ne treba izolirati , nego ih integrirati društvo .
.
DJEČAČIĆ i KOLAČIĆ
TOVARNIK će im ostati u neizbrisivim uspomenama . Tu su se malo odmorili , okrijepili , jeli i dobili čak i kolačiće . Stoje disciplinirano u redu , bez i jedne povišene riječi i nervoze . Jedna majka stoji u redu i drži u naručju lijeve ruke dječaka od tri-četiri godine , a lijevo od njih stoji policajac koji održava red . Majka desnom rukom nešto traži u torbi obješenoj o vrat i vadi prozirnu kesicu , sa kolačićima – otvara je nekako i pruža sinu . Dječak uzima kesicu , pogleda kolače , malo se zamisli , i pruži otvorenu kesicu prvo – p o l i c a j c u … Policajac se kao malo smete , uze jedan kolačić – i pomilova dječaka po obrazu !…
.
Eto , i ta priča govori o narodu koji ovuda samo prolazi i to što brže to bolje , kroz naše zemlje – na putu u neizvjesnost . U strahu od njih , ili pak zato što ih niko neće , neljudi podižu bodljikavu žicu na granicama , kako im – sačuvaj Bože , neko od njih ne bi prešao u državu . A ako pređu preko kukuruzišta , to je već – malte ne svetogrđe ! A radi se o djeci , i generaciji koja će , vjerovatno , otvarati sve granice da ljudi prolaze slobodno i bez straha – iz Evrope u Aziju , i obratno .
.
“JEŽEVA KUĆICA“ – I BRANKO ĆOPIĆ U TOVARNIKU !
Čudimo se , i „ibretimo“ što bi rekli Bosanci , otkud ovoliki svijet , otkud ovoliko žena i djece ? Kao da tako nije bilo i kod nas . I kao da i mi nismo kaznili generacije malenih i time što smo im izbacivali iz dječjih , i inih biblioteka – nepoželjne pisce , ili pak knjige napisane ćirilicom …! Tako je nestao iz nekih školskih lektira i „NAJPOZITIVNIJI pisac sa naših YU prostora“ – i nenadmašni dječji pisac i pisac NOBe BRANKO ĆOPIĆ , i to zato što je bio – Srbin , Bosanac i što je bio i najbolji i dječji , pisac NOBe . Tako smo našeg najboljeg pisca koji nas je spajao – bacili pod tepih .
.
.KNJIGA KAO POKLON !
.
Kako su Brankove dječje knjige prevedene na tridesetak jezika , nije ni čudo što se jedna od njih na engleskom jeziku – našla kod jednog humanitarca , ili naprosto dobrovoljca . Bila je to Ćopićeva „ JEŽEVA KUĆICA“ – koju podjednako razumiju sva djeca na svijetu . Taj čovjek je poklonio knjigu djevojčici koja odlično govori engleski , i posmatrao kako ona , umorna i sa puno krvavih žuljeva na nogama , sa interesom čita poklonjenu knjigu . Siguran sam da ta djevojčica može da , u teškoćama na putu , odbaci sve – ali će sačuvati knjigu . Tim više , što će u njoj naći upravo ono što joj sada , u ovom egzodusu , slama dušu – i mami suze .
–
Veliki pisac , „za sve od sedam do sedamdeset godina“ , Branko Ćopić – ponavljao je često i ovo : „ OPROSTITE ŠTO MIJEŠAM SRPSKI I HRVATSKI , A SLUŽIM SE I BOSANSKOM VARIJANTOM JEZIKA…DRAGA MI JE SVAKA LIJEPA RIJEČ “ !… A Kad je nadolazio prošli rat , izgubio je nadu i vidio što će se sve desiti – te i objavio da će sam skončati . Skočio je sa Mosta mladosti u Beogradu , i nestao zauvijek ispod vodene površine ledene rijeke – kao što je nestalo i njegovo veličanstveno djelo – izbacivanjem iz školskih programa . Ili , svedeno na „ pozitivnu nulu“ – kao da Branka nije ni bilo .
.
Zamislite sada da smo svoj toj silnoj djeci poklonili neku našu knjigu na njihovom jeziku , eto na primjer JEŽEVU KUĆICU ? Sa posvetom … To bi bila najbolja investicija koja može da se smisli ?…Ili naprimjer – BAŠTU SLJEZOVE BOJE od istog pisca , čije se stogodišnjice rođenja ove godine nije sjetio gotovo niko . A danas se svaka knjiga za dva dana može izdati na bilo kom jeziku , i u neograničenom broju primjeraka . Evo nekoliko Brankovih stihova , ne samo toj djeci – nego i nama … Jer , Ćopićev JEŽURKA JEŽIĆ šumom luta – isto kao i ova djeca .
.
PO ŠUMI , ŠIROM , BEZ STAZE , PUTA
JEŽURKA JEŽIĆ POVAZDAN LUTA…
.
„ KUĆICE DRAGA , SLOBDO MOJA –
PALATO DIVNA DRVENOG SVODA
KOLIJEVKO MEKA LISNATOG PODA ,
UVIJEK ĆU VIJERAN OSTATI TEBI –
NIZAŠTO JA TE MIJENJAO NE BI !…
U TEBI ŽIVIM BEZ BRIGE , STRAHA –
I BRANIT ĆU TE DO ZADNJEG DAHA“…
.
Ove stihove razumiju sva djeca svijeta , a posebno ova iz Sirije . Na kraju , zar i mi nismo kaznili svoju djecu razdvajajući ih od njihovih pisaca , kao što su IDIL i rat – odvojili sirijsku djecu od škole , doma i domaje ?…. Na kraju krajeva , baš u Tovarniku se rodio jedan sjajan i nezaboravan pisac i humanista , koji je u svojim djelom ostavi traga na sve naše kulture , kao i Ćopić , pa taj detalj – ma koliko se ne uklapao u dramu unesrećenih izbjeglica , niko nije zabilježio .
.
.MATOŠ – SIN MALOG NARODA VELIKOG SRCA !
A baš tu , u TOVARNIKU , ROĐEN JE NEZABORAVNI PISAC ANTUN GUSTAV – M A T O Š ! Zato nije nikakvo čudo da je narod baš iz hrvatskog TOVARNIKA , PRVI ponudio izbjeglicama sve što je mogao , u prvom redu i – svoje veliko SRCE !… Jer je i veliki Matoš izrastao iz tog malog naroda velikog srca – i humanizma … A treba potsjetiti da je i pjesnik Matoš bio – izbjeglica !
.
Kao što smo izgubili BRANKA ĆOPIĆA , izostavljajući ga iz gotovo svih školskih programa , a danas ( zamislite ) njegovu rodnu kuću obnavljaju donacijama iz azerbajdžanskog grada BAKUA ( jer tamo nije izbačen iz školskog programa ) – tako možemo izgubiti sve , ukoliko ne budemo poštivali pisce koji su nas spajali , i spajaju i dalje – jer kultura nema granica . Tako i djeca Azije koja tumaraju svijetom , a sada već i oko naše kuće – ako smo pametni , mogu postati naši prijatelji i suradnici , ma gdje bili – u Evropi , ili ako se vrate kući !…
.
Samo da se potsjetimo : tako su , svojevremeno , na hiljade ljudi iz cijelog svijeta kod nas u Jugoslaviji , završavali škole i fakultete , govorili odlično naš jezik – ali ih niko nikada nije kontaktirao u njihovim zemljama u koje su se vratili – mada su mnogi od njih još uvijek aktivni – i na važnim mjestima u mnogo država širom svijeta . Čak su novinari pronašli jednog od njih u sastavu izbjegličke tužne kolone , liječnik je specijalista – koji je davno diplomirao u – Beogradu !… Eto , čak ni njemu nismo ponudili azil – kod nas !…
.
.RASPLET
Dvadeset i prvi vijek počinje strahom . Od svega i svačega . Pokreti stanovništva postaju realnost . Samo nas može spasiti ljubav među ljudima , te njihovo bratstvo – i jedinstvo u akcijama . I optimizam . Svi ljudi koji nam u tome mogu pomoći , postat će heroji našeg vremena . Zato bi samo takve priče trebali pričati našoj djeci . Iz istih razloga , završavamo i našu priču na taj , malo neuobičajen način . Sa stihovima pisca koji je i u stihu znao da priča takve priče . Evo samo početnih stihova pjesme Branka Ćopića „ Pijetao i mačak“ , a Vi sada , ili na internetu nastavite dalje …Ah , da nezaboravim :
Pri kraju šume, u doba davno,
Mačak i Pjevac živjeli slavno.
Kuća im bila od jednog sprata,
priča je o njoj kružila gorom,
prozor i jedan i dvoja vrata,
a krov pokriven bukovom korom.
Pod samom strehom pismeno stoji:
“Putniče, uđi, prevare nema,
svi koji dođu gosti su moji,
ručak se sprema.”
I potpis ima olovkom plavom:
“Domaćin Mačak,
šapom i glavom.”
A dole niže stoji, od istog pisca:
“Zabranjen pristup
samo za lisca!”
Pjetlić i Mačak u domu bijelom
živjeli složno, šapa uz krilo,
drugarstva takvog na svijetu cijelom
niti će biti niti je bilo.
Kakav je Mačak Pjetliću drug
znalo se šumom uokrug.
Zimi, dok moćna mećava vije
i obnoć bura po šumi vije,
Pijetao leži, pećica grije,
a Mačak priča lovačke priče.
U Mačka lula veća od glave,
šalvare turske od svile blijede,
odbija muški dimove plave
i čudne priče prede li, prede:
“Pođem ti jednom, delijo stara,
u lov sa mačkom Pekmeza cara,
idemo žurno kroz neku raž
u pravcu gore Debela laž;
u mene puška odlična roba,
valja mi više od šuplja boba,
u njega topuz iz drena suva
na strah i trepet medvjeđih buva.
Odjednom – gledaj! Trista mu muka!
Evo ti pred nas rogatog vuka!
Repina duga za njim vijuga…”
Raspričan Mačak prede bez kraja
i preko lule nemarno pljucka,
oči mu pune zelena sjaja.
U peći vatra pucka li pucka,
rumene šare po sobi miče
prstima zlatnim predmete tiče,
na zidu slika Mačkove priče,
sve mu na vuka rogatog liče.
Napolju dotle kroz pejzaž divni
i sanke klize djedice Mraza,
zvjezdanim prahom iskri se staza.
A blizu kuće, pod prozor sami,
neznanac neki vješto se skrio.
Koga li svjetlo Mačkovo mami
i ko bi noćni uhoda bio?
Na njemu ćurak, ni nov ni stari,
pa tamno crven i sav se žari,
tinja u snijegu i čudno sijeva
kao da vatra dogorijeva.
Za njim je širok, raspuhan rep,
priznati valja, prilično lijep.
Neznanko tajni, lopovska duša,
podiže glavu i prozor mjeri.
Mačkove priče pažljivo sluša
i njušku svoju lukavo ceri.
Na kraju reče, pogleda svijetla:
“Ipak ću jednom pojesti pijetla.”
Ubrzo noćnik otpraši snijegom,
zamače repom za prvim brijegom,
pod bukve stare, u bijeli vir.
U kući Mačak pospano zijevnu
i lampa dahom posljednjim sijevnu,
pa naglo zgasnu. Zavlada mir…
A noćnik onaj koji se krio
Mudrijaš lisac glavom je bio.
II
Nad šumom zora lepezu širi
i ljetni osvit u sobu viri.
Vrijeme je lovu, valja u čestu,
a Mačak spava u šesnaestu.
Zajedno s njime, pod jorgan-brdo,
lego i Pijevac, pa spava tvrdo.
Mačak odjednom otvori oči,
ugleda zoru, svileno rudi,
pa mazno reče:
“Pjetliću, skoči,
zapjevaj glasno, drugara budi!”
Prenu se Pijevac, istegnu vrat,
progunđa glasno:
“Stao mi sat!” –
pa klepnu krilom i kukuriknu,
u samo uvo Mačkovo viknu:
“O, kukuriku, zorrice Zorri,
rrumeni požarr na nebu gorri,
a moj se drugarr s ljenošću borri!” –
Dodade zatim, zlovoljan vrlo:
“Jutros mi nešto promuklo grlo.”
Poskoči Mačak od vjetra brži,
umiva lice, brkove gladi,
priprema pušku, fišeke vadi,
a onda Pijetlu pridiku drži:
“Kad u lov odem, rođeni pobro,
oboja vrata zabravi naša,
i još ti kažem: čuvaj se dobro
od starog lisca, od Mudrijaša.
Od njega većeg lukavca nema,
u svakoj rije i zamku ti sprema.
Puna je varki njegova glava,
podvale smišlja i kada spava;
ako li padne u san duboko,
još uvijek škilji na jedno oko.
Provjeri triput ono što čuje,
rođenom repu ne vjeruje,
planove kuje unedogled,
i nikad neće na tanak led.”
Otide Mačak po uskoj stazi,
kroz čestar zelen oprezno gazi,
na svaki šušanj u šumi pazi,
tragove zvijerki pažljivo njuška,
spremna mu stoji škljocava puška.
Pijetao dotle kukuruz kljuca
i bogat ručak za Mačka sprema,
po loncu miješa, tiho pjevuca
veselu pjesmu, ravne joj nema:
“Pšenica rasla vitkoga stasa,
na svakom stablu četiri klasa,
u svakom klasu zrnaca sto.
Oj, ko- ko- ko,
ej, kako to!
Meni će biti prepuna voljka,
starog će lisca stegnuti boljka,
daće mu Mačak batina sto.
Oj, ko- ko- ko,
ej, kako to!”
Pod prozor u tom, koraka meka,
dopuzi Lisac, nečujna sjen,
na njemu šešir, i torba neka,
a glas mu mio i zameđen:
“Pjetliću dragi, pjevaču jasni,
zeleni repe, fesiću krasni,
pšenice evo od svake fele,
rumene, krupne, sitne i bijele,
iziđi malo, sada si sam,
puna je torba da ti je dam.”
PS : I da samo napomenem – da je i urednik našeg portala Faruk Jakić reagirao odmah na egzodus naroda prema obećanoj zemlji , otišao je sa grupom ljudi u Suboticu , i tamo dijelio hranu i potrepštine nesretnicima , pa i djeci koja su putovala – u nepoznatom pravcu . Pokraj njega je , zasigurno , prošla i ova djevojčica , snimljena u – T o v a r n i k u !
.
( Kraj )
Ante GRANIĆ
Prilog iz serije
LJUDI I VRIJEME
Promajna , Oktobra 2.015 .