Piše: Said Šteta
Trljam rukom prsa ukrug. Što li su me ‘vako stisla, pa vec dugo drži, k'o da sam u mengelama. Noc je tek zapocela svoj crni ples. Danju mi je zehru lakše. Koracam vazdan bezglavo, iako još umijem napipati ovu moju sijedu glavu na ramenima. Ali, koracam i dobro je. Samo, noc kada bahne k'o neznani gost, sa kojim se valja zanociti u jednoj postelji, zadeveram se tim besanim putovanjem, sve do prvih pijevaca.
Baška sa mislima?!
Jacija bi, a ja sjedim na postekiji, zagrljen camotinjom, što se poput velike i hladne zmije omotala oko mene, pa niti se da odgurnuti niti da popusti. Steže li steže!
Prebirao sam misli, vracao stranice iz života, ne bih li ugledao bar neku zabilješku, makar jednu signaturu koju ti život ostavi. Pa dok si mlad niti je haješ niti joj odgovora daješ. Jok! Ne nadoh ništa. Ili ne znadoh??
Onda krenem prebirati one stranice dobrote. Nema ih puno. Kako bi ih moglo i biti. Male su moje bisage i sve bi se moglo na manji kantar izmjeriti.
-Šta se to puno iz prazne ruke može dati?
U sirotinjske hazne, ni miš bolan ne svraca. Ma nece ni kuhinjski moljac u njih svratit, iako mu malo treba da se zakopiti.
-Kako onda da dajem nešto, cega i sam nemam? Pitam se pljuckajuci medu prste da bolje zahvatim svaki list, i sagledam svaku stranicu u ovoj mojoj knjizi života.
A da nisam kome kakvo zlo nanio?
Vec ispunjen strahom od pomisli. Prsti, na kojima ostade tespih drhture pod slabim svjetlom. Ostajem na toj otvorenoj stranici prepunoj pitanja. Ne sjecam se. Opet me strah da nisam. Da nije i to promaklo mladosti, pa ne utefteri u ovu moju podsvjest. Jok!
Vratim se još koji put na one stranice života, u kojima sam dahkad cetveronoške dunjalukom koracao i bio bliže blatu negoli zvijezdama. Nocobdija u zadimljenim kafanama i pred zoru bi dremuckajuci na cepeneku mrzio dan koji svanu. Samo, sada dan priželjkujem više od svake noci.
-Da nisam kome ružnu rijec rekao?
Ne sjecam se. Kako se mogu i sjecati kada su to bile hodnje bez pameti. Pamet i nije trebala takvim koracima. Samo, bio sam usamljen i tad. Ako sam i mogao reci koju ružnu, bilo je to samome sebi. Lajao sam na samog sebe k'o strašivo pašce što zalaje na mjesec kada se pojavi iza brda. Sreca, nije potrajalo. Puno je godina prošlo kako sam usprav. A pamtim svaku. I one ratne. Kada brat bratu pušku uperi u prsa, a nevjera i pušku i nož pod vrat gurnu, baška. Nisam valahi, mogao niti dušmanu. Znao sam vec tada, da se u zlu nevalja zanosit i klonio ga se na svakom koraku. Morebit je i koja oceva rijec pomogla. Jašta je! Nisam se tada mogao ogriješiti. Nisam. Ne nikako!
Allahu Milostivi, oprosti mi i olakšaj. Svima olakšaj. Amin!
Nakon dove, dugo sam gledao u dlanove, još podignute visoko, na koje je padala slaba svjetlost sa ulicne svjetiljke jer nisam palio sijalicu. Trošak je. Još sam ponavljao svoje želje pred Gospodarom dok je niz lice klizila santa leda i zaustavljala se u njedrima, hladeci ovo moje izmoreno srce.
Zazvonio je telefon. Moj dragi prijatelj, hadžija, molio je da sidem pred vrata. Žurio je i priželjkivao da me ugleda baš sad i baš tu pred mojim vratima. Izašao sam. Ulicno svjetlo me na trenutak zaslijepi a onda jasno ugledah kratku prosijedu bradu, što se razvlacila u blagi osmijeh i oci koje su vec u dolasku vodenile kao da ih je ošinuo mraz, a bi tek oktobar na izdisaju i neobicno topao.
Raširio je ruke, pa se cinilo da naše nevidenje potraja godinama. A nije. Vidjeli smo se prije dva petka, na džumi i kahvenisali poslije sa hafizom. Zagrli me, stisnu bratski podrhtavajuci, pa me poljubi u oba obraza i opet stisak zagrljaja kakav se covjeku urijetko desi.
– Bice to dobro, ako Bog da! Da'ce Dragi Allah! Nemoj mi se plaho sikirat. Da'ce Dragi Allah da bude dobro!
Izusti svaku rijec tiho, razabrano i pod konac, kao da slaže ruho djevojacko, ostavljajuci izmedu grancice cmilja da mirišu dugo, dugo. Upijao sam svako slovo i kroz izmaglicu što se od suza nadvi k'o mrena na moje oci, jedva razaznavao taj dragi lik obasjan tek mrvicak, svjetlom ulicne svjetiljke.
Požurivao je. Kaže, kuci mu bahnuli gosti a on ih ostavi, kako bi meni došao na vrata.
Okrenu se hadžija, pride do auta i sa zadnjeg sjedišta dohvati kesu podvezanu u zavežljaj i tutnu mi u ruke.
– Sve piše tu. Samo neka redovno troši, a ti pazi da ne nestane. Javi mi odmah. Evo, i meni je pomoglo…
Onda opet zagrljaj, dug i cvrst. Zagrljaj dvojice ljudi, koji za leda gurnuše više od pola vijeka, govorio je sve. Malo se izmace, držeci me s obje ruke za ramena, podesi pogled uprt u moje oci i rece:
-Nemoj da zaspim, a da tebi i tvojima šta usfali. Nemoj, Allaha ti!
S obje ruke držao sam zavežljaj, cvrsto stišcuci medu prstima, dok je hadžija sjedao u auto i odlazio niz ulicu. Ukocen, još koji trenutak sam stajao na cesti a onda krenuh uz stepenice, teških nogu kao da se penjem na Ajfelov toranj, na koji nikad nisam krocio, a bi mi želja. Vrata stana se zalupiše iza mojih leda i kao u tamnici ostadoh sam.
Pružih se u postelju, ne bih li zaspao, jer ujutro mi valja u bolnicu. Prvo cu, ako Bog da, pripremiti puno soka od cvekle, kupiti još nekih sitnica i onda voziti sam stotinjak kilometara.
Ko zna? Morebit ostanem vazdan tamo?
Davno je prošao i teretnjak voz, što za željezaru vuce rudu. I cistaci su ispraznili kante za smece. I psi lutalice utihnuše, podijelivši plijen. Cesta je grlila prazne trotoare i polahko tonula u san. Na satu je kazaljka vagala vrijeme, a ja se ne usudih pogledati. Neka još!
Ustanem, uzmem abdest, klanjam nafila namaz, pa kontam opet leci, ne bih li zaspao. Nece! A tek tri mašilo. Ležim i sjetim se pisma mog prijatelja, hadžije, što ga napisa svojoj djeci, Emini i Emiru. Opisujuci im lekcije života na dunjaluku, kako bi lakše dokucili onaj na ahiretu, hadžija im ostavi pismo a meni se ucrtaše ove njegove recenice.
„A onda se sjetim rijeci Ibrahima ef. Babica, kada je kazivao kako je rahmetli Safet Isovic za Kurban bajram, u „onaj vakat“, znao „dotjerati“ po dva ogromna bika za ucenike medrese, da se lakše prehrane, jer teško su se tada školovali naši vjerski službenici. A tek kada je došao u svom mercedesu ispred dva velika kamiona, puna kreveta. I to kreveti sa madracima. Kupio Safet, haman 250 kreveta u „Šipadu“ za ucenike medrese. Do tada spavali na slamaricama, u po’ Saraj'va. Nije bilo kamera, ni novinara. Safet je bio musliman, volio svoju vjeru i pomagao one koji je izucavaju. Koji ce, nakon toga, poducavati ostale. Ibrahim efendija kaže, kako je njegovim sebebom više zavolio našu vjeru, nego svih profesora iz medrese zajedno. Allah mu se smilovao“.
Prolazili su dani kao u magli što se nad Zenicom nadvije tokom zime, pa samo podahkad, ako izviriš gore na Smetove, ugledaš sunce. Meni je nekako stalno bio mrak. U toj trci, nisam ih niti brojao, niti pamtio. Redali su se u mome životu, poput crnih ptica što slete na žicu od struje, pa se zanoce tako postrojene. Opet, htio sam ostati pribran i vjerovao, da na teške zadatke, Allah šalje samo hrabre vojnike. Pomislih, kako je i meni Uzvišeni Gospodar, dao jedan od težih.
I bijah Mu zahvalan!
Moj prijatelj, hadžija, redovno je navracao. Uvijek u obavezi više, dahkad i sam nije se osjecao dobro, ali s vjerom, donosio bi onaj isti zavežljaj i svaki put bi ponovio istu recenicu kao one prve noci, kad je bahn'o.
-Nemoj da zaspim a da tebi i tvojima šta usfali. Nemoj, Allaha ti!
I svaki put me sokolio, kako ce to sve biti dobro.
-Ne umire se, prijatelju moj, od bolesti, nego od smrti. A smrt nije bolest. Ona je samo znak da je potrošena nafaka. Ali samo na dunjaluku. Valja ici tamo! Na ahiret!
Samo kad? Eee, to samo Allah zna. A do tog casa valja nam nositi poštu koju nam Allah odredi. Nekima zapadne da nose onu „dobra“ a nekima onu „zla“. Svaki put pribrano i poistiha govorio je, kao ašiklija pod pendžerom da ne probudi ukucane a opet razgovjetno da ga cuje, ko ga treba cuti.
Ja sam ostajao gledajuci za njim i držao zavežljaj, uvijek istim stiskom prstiju, kao dijete koje prvi put dobije šecerlamu pa je kuša jagodicama. Znajuci, cim dospije u usta, da ce se brzo istopiti.
Bolest se povlacila kao snijeg pred suncem, sa nakupljenim tragovima necisti, i sve više su odzvanjale rijeci mog prijatelja, hadžije.
-Bice to dobro, ako Bog da! Da'ce Dragi Allah!
Kuca je ponovo osjetila dodir ženske ruke. Sve je nalikovalo na one ramazanske akšame kada se mirisi jemeka utrkuju po coškovima i odbijaju o duvarove pa zastanu u nosnicama postaca. Noci više nisu bile nikako duže od sna. Ustajao sam na rani sabah i nisam se sjecao da li sam šta usnio. Sve cešce bih išao za suncem gore na Smetove, sporim koracima, udvoje. Umjesto onih crnih misli, što bi se redale kao ptice na žici, na lice je slijetao osmjeh. Kahva, koju redovno pijemo nakon sabah namaza, sve mi je više mirisala na caj od papaje. Onaj isti caj, koji je u zavežljaju, mjesecima, skoro svake hefte, donosio moj prijatelj, hadžija. Insan!
Allah mu se smilovao!