Što čovjek,stojeći sred dana,može reći o svjetlosti?Gotovo ništa.Ne može je čak ni pokazati kako to čini za drugo.I dok nas neznanje kod drugih stvari nervira i vrijeđa,kod svjetlosti nas raduje.Neznanje o svjetlosti nije ograničenje nego proširenje:svjetlosno neznanje-izuzetan paradoks!Naravno,od prvih riječi koje je Bog izgovorio „Neka bude svjetlost!“ mnogo je riječi izgovoreno o svjetlosti,ali se čini da je one nisu taknule,budući da se svjetlost ne može ničim dodirnuti,pa ni riječima.Svjetlost je uvijek nešto više i nešto drugo od onoga što kažemo,vidimo i pomislimo.Treba li onda govoriti o svjetlosti?Naravno,o svjetlosti treba govoriti,treba je slikati,pomoću nje slikati,ići joj u susret na sve moguće načine.Može je se pokušati i zloupotrijebiti amblematskim doskočicama,može se s njom činiti što god se želi,jer će ona ionako,kao i ljubav,ostati netaknuta u svojoj običnosti,dakle čudesnosti i čistoći,i bit će spremna na sve,za svakoga i sve načine.
Razumije se,ovo zna svako ljudsko stvorenje,bilo da o tome misli ili ne.Ovo zna i slijepac u čiju kuću svjetlost ulazi svaki dan i svaki čas na bezbrojna vrata i prozore.Po njezinu bezmjernom kalendaru ponaša se sve živo i neživo,ona je sam taj kalendar.Prava je radost,međutim,kada u tom općem muku i neznanju,na bilo koji način,susretnemo onoga koji o svjetlosti ima aktivno znanje što nas obuhvaća govorom kako je „bez svjetla ono što vidimo malo važno,jer je svjetlost sve“,ona nas širi prema vani i prema unutra,ne mareći za vrijeme i prostor.
Kako god čudno izgledalo,jedan od rijetkih koji zaslužuje da ga se nazove bićem probuđene svjetlosti pjesnik je A.B.Šimić.Svjetlošću on,a ne nečim drugim,gradi svoje pjesme.Ako se ona najčešće ne vidi,to je zato što se nalazi u načinu,a rijetko je tema i gola riječ.U času retoričke samovolje oko sebe,on je učinio nešto vrlo važno:napravio je razliku između svjetlosti i sjaja.Sjaj,naime,dolazi odozdo,a kod Šimića ono važno i presudno silazi,da bi bilo dar,posudba koju u presudnom času razmjene treba vratiti.
Zašto ovo govorim?Zašto se izlažem opasnosti općih mjesta?Samo zato da bih mogao citirati Šimićevu pjesmu „Svjetlost“,koja je tako jednostvna i neposredna,da me je strah pustiti je samu,jer bi mogla,kako se to događa nekim vrstama ljepote,proći i ostati neprimijećena.Ona bezumnom hrabrošću ne kaže ništa drugo nego da je svjetlost svjetlost.Ta antologijska pjesma,rađena protiv svih pravila,sastavljena je od samih priloga i pridjeva,čudesna je gotovo kao i sama svjetlost.Pročitavši je,ne znamo postoji li ili ne,kao da sama sebe piše i briše do „svijetlog ništa“.
Od početka se A.B.Šimić oslobađao riječi i tema.Njemu je uvijek bilo svega previše.U ovoj je pjesmi došao najdalje,do neosobne jednostavnosti i siromaštva od kojega počinje,mogli bismo reći,mistično obilje.Budući da je ova pjesma nađena u ostavštini,ne znamo kada je napisana,no čini se kako ne bi bilo pogrešno reći:poslije svjetlosti zvijezda u „Preobraženjima“,nakon svjetla tijela i sunca siromaha.ta svjetlost je očito kasna,na samoj granici ovoga i onoga života,kako kaže sam kraj.S njom smo,na najbolji način,vidjeli da je A.B. Šimić duhovni i mistični pjesnik,jer u presudnim trenucima ne čini ništa nego potvrđuje postojanje i čudo očitosti.
SVJETLOST
Što je tako ko svjetlost?
Tako lako,blago,tiho,bistro
Tako svijetlo
Voda je teška,tamna i šumori
Svjetlost je pokraj nje laka,tiha,blaga,nijema
uklanjajući se ispred pokreta,dopuštajući
da kroz nju trčiš bez najlakšeg otpora
To svijetlo ništa
Ta radost oku.
Izvor:Danijel Dragojević-Cvjetni trg,1994.
Izbor:Kemal Mahić