Said ŠTETA: Ja se naprežem, još vican peru, kako li cu toj djeci casnih sinova Bosne i Hercegovine, i svojoj djeci takoder, ostaviti samo jednu recenicu u amanet. Recenicu u kojoj ce stajati, kako je Švedska najljepša zemlja na svijetu, a vidio sam je samo na geografskoj karti i zasigurno drugacije nikada necu. Kako cu im poruciti, da im život bude samo i samo Švicarska, jer je ovdje od „švicarskog sira“ ostala samo rupa. Sve su drugo pokrali!
Da je obraza koliko ogledala, jedino bi tako spoznali sebe. Na žalost, živimo vakat u kojem ogledalo nema šta pokazati, makar zla kraljica bajkovito pitala, ogledalce ko je najljepši? Na sceni je licemjerstvo do bogohuljenja, i laž sa kakvom se ni Pinokio ne bi mogao nositi, jer bi sva drvna japija majstora Ðepeta otišla u gradnju nosa. Zato, ovodunjalucki hod pretvaraju u performans bogobojaznosti, jer na repliku „eno ga lopov“ dobijamo odgovor, „Bog je milostiv“. Samouvjereno, jer im uštimani zakoni, predstavljaju vec savladani level igre. Nasuprot njih tjera se socijalni razvrat, opijanje i krkanluk, kojem je korida svetište, jer su na na partijskom sastanku utvrdili da nema Boga. U inat predhodnicima! I treca struja, deklarativno umjerena, slobodonaklona ka svijetu, animalnom posebno, udrobi i muško i žensko, dobro izmiksa i dobijemo deformitet koji je ponos naših ulica. Tako pod kineskim led svjetlima, na ovovremenoj pozornici, tri nabrojane skupine (nikako nacionalne, op.a.) žive svoj prosperitet, po principu „prevari i vladaj“ makar i u mjesnoj zajednici. Haustoru, zašto ne?
Od malih nogu istražujuci svijet oko sebe, gledajuci leptira na cvijetu, pcelu kako slijece, uzima polen i odnosi u košnicu, naucih lekciju da se ne piša u vodu na izvoru, cak i kada nisi žedan. To je poetikon prirode, u kojoj homo sapiens ne odreduje pol, niti mjesto za igranku, nego joj se prilagodava uslovljen svojom prolaznošcu. Tako sam imao srecu spoznati postojanje Boga, ucenjem pred dragim insanom Ahmed-efendijom, koji nije svaka dva mjeseca mijenjao auto „predsjednicke marke“, nego je hodio svijetom pješke i tako ga napustio. Još sam i od oca ponio nauk, da se covjek pamti po djelima, pa bio cistac Necko ili ti gradonacelnik u istome gradu. Kroz otškrinuta vrata, imao sam priliku zaviriti u partiju gdje „selam“ visi na svakom civiluku, osim u srcima bivstvenika te partije i naslušao se laži i potvore za dva života. Zatim sam ulazio u partiju gdje je patriotizam izdignut na level idolopoklonstva, pa velikom vodi, nošenom libidom, prinose žrtvu mlada mesa suprotnog pola. Nakon adolescentskog razocarenja u partiju boje krvi, još za Titina vakta, ove dvije kasnije, ostaviše mi toliko olovnog okusa u ustima, da je puno za još sedam života. A nisam macka!
Tako se klonem u sjenu pozornice, gdje ni svjetlo kineske sijalice ne dopire, a jasno vidim ko pozornicom koraca, pa i one što ispred, ili još bolje reci ispod, hvataju mrve njihova pohlepnog koracanja. Oni ispod, su „namješteni“ u državnim preduzecima i institucijama samo da ne rade ništa. Kako i sami vidite isto što i ja, vi hodaci kružnih tokova životnih, ispricat cu vam ono što je podalje od svjetla, u sjeni, koju vec dvadeset godina hvata mem. Godina koje su pojeli skakavci! Isti oni, cija djeca danas za rodendan dobijaju najnovijeg cetverotockaša „gospodara prstenova“. Isti oni skakavci, koji nas tolike godine kradu, i kažu „sve je po zakonu“ zakljinjuci se Allahom, kako im ne bi protivrijecili. Bože, sacuvaj me onog u šta oni vjeruju!
A tamo iza pozornice žive, bolje reci zajedno sa mnom izdišu, najplemenitiji sinovi i kceri Bosne i Hercegovine. Jedni robijaju za nedodirljive dok su im djeca gladna, drugi oslijepili od brojnih gelera, treci vec godinama spavaju u krevetu sa karcinomom umjesto sa svojom hanumom. Njima savjetnik velikog vode, hrabro ranjen u guzicu, za što je nosilac najveceg odlikovanja, vrata ne otvara. Njihove supruge su robinje u privatizovanim firmama (takoder tal partijskih voda, op.a.) bez prava na porod, godišnji odmor ili slobodan dan. Oni se kolektivno oblace na „buvljaku“ sa robom „second hand“ bez broja. Oni hvataju akcije prodaje hrane sa istekom roka trajanja. Rijetki se upute do Neuma, da bace koletivni piš, jer im je i neumsko „Sunce“ daleka obala, a potom gladuju narednu godinu. Zato se ovdje, vrlo solidarno, ceka samo jedno. Smrt!
Ona je postala trend tog svijeta u sjeni, jer svaka druga porodica bori se sa nekom opakom bolešcu. Tom sjenom prode i djeciji pjesnik, uz cije smo pjesme odrastali i sada ih ima u citankama osnovne škole. Baulja u papucama kineskim od marke, jer godinama više ne koraca. Koru hljeba što pronade u kontenjeru, on dijeli sa golubovima. U tom svijetu „iza“, gledam djecu tih casnih sinova Bosne i Hercegovine, koja su lijepo odgojena, kulturna i napredna. Završavaju i po dva fakulteta državna, nikako u Docu, još manje Sokocu. Govore po dva i više stranih jezika i cekaju!
Ja se naprežem, još vican peru, kako li cu toj djeci casnih sinova Bosne i Hercegovine, i svojoj djeci takoder, ostaviti samo jednu recenicu u amanet. Recenicu u kojoj ce stajati, kako je Švedska najljepša zemlja na svijetu, a vidio sam je samo na geografskoj karti i zasigurno drugacije nikada necu. Kako cu im poruciti, da im život bude samo i samo Švicarska, jer je ovdje od „švicarskog sira“ ostala samo rupa. Sve su drugo pokrali!
Eksploatišu sve! I zemlju, i rudu, i zrak, i vodu, i covjeka, i vjeru ponajviše. Sufleri vjerskih i vlastelinskih voda za mrvicu ugode, i sami prenose Božije poruke, ubjedujuci nas da prestanemo vjerovati svojim ocima. Oni su zarad slijepe odanosti velikim vodama, stimulisani da se kofrce na južnim plažama (za pokrivene i nepokrivene sasvim svejedno, ubjedujuci nas kako je halal, op.a). Oni, koji su svojim podaništvom savladali level više, stignu i do Antalije, samo da bi tamo rekli elhamdulillah! Bezobrazno neiskreno! Isti oni ce, putem društvenih mreža bolesnom djetetu, velikodušno dati „lajk“, halal osun, sevap je. A velike vode, glodu se oko jednog bureka, tek da pomislimo kako im stomacna infrastruktura na našu lici, dok je država Bosna i Hercegovina, poput soma na dnu jezera Modrac, odavno u mulju, da ne kažem u govnima.
Još jedna izborna godina je u nizu. Na skupovima ce pjevati cajke i cajkani, shodno duhovnom opredjeljenju voda i zaokružnika njihove vladavine i opet „ujeo vuk kenjca“. Medu ovim ogoljelim brdima, ispod kojih izvori vode presušuju, ja sam se prestao nadati u bolje.
Samo zahvalim Uzvišenom Gospodaru, što mi podari novi udah zraka, i spusti zraku sunca, tu mrvu svjetla na moje lice. Onda Ga zamolim, da mi podari smrt, baš ovdje u bekstejdžu, gdje ne dopire svjetlo kineskih led svjetiljki. Što prije! Onda Mu posebno zahvalim, zato što je visoko ostavio sunce, jer da je bliže, naprijed pobrojani davno bi ga ukrali. Hvala ti Svemoguci Bože, što i u bekstejdžu nije stalno mrak!
Eto, mi ovdje dišemo do Tvoje volje!