Jedna od važnih karakteristika islamskog vjerozakona (Šerijata) jeste da on, svojim konceptom „umnogostručavanja nagrade“, stimuliše svoje sljedbenike na činjenje dobra kojim će steći Božiji blagoslov, naklonost, dobro i milost. U tom smislu, odredio je posebna vremena i mjesta za činjenje dobrih dijela, u kojima se nagrada i stepeni kod Allaha, dželle šanuhu, progresivno uvećavaju. Gotovo da nema mjeseca, a da u njega, kao podsticaj i stimulativ, nisu utkane neke odlike i vrijednosti, koje učinjenim dobrim djelima u njima, daju na vrijednosti, značaju i nagradi. Upravo je prvih deset dana zul-hidžeta, u kojima se trenutno nalazimo, a u kojima je dobro djelo vrijednije nego u drugim danima u godini, i u kojima se nalaze dva posebna dana, Dan Arefata u kome Allah, dželle šanuhu, najviše ljudi oslobodi od vatre, i čiji post briše grijehe učinjenje u prethodnoj i narednoj godini, i Dan „nahra“ – žrtvovanja kurbana, najveći i najvredniji dan kod Allaha, najbolji primjer podsticajnog/motivacijskog aspekta islamskog vjerozakona. Prenosi se od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: „Najveći/najvrjedniji dan kod Allaha je „jevmun-nahri“, a zatim „jevmul-karri“. (Ebu Davud, a vjerodostojnim ga je ocijenio Albani). „Jevmun-nahri“ je prvi dan Kurbanskog bajrama i Dan „Velikog hadža“. Naziv „Dan Velikog hadža“, dobio je po velikom broju islamskih obreda koji se obavljaju u njemu, kao što su boravak na Muzdelifi, bacanje kamenčića na Veliko džemre, klanje kurbana, obredno brijanje i šišanje kose, hadžski tavaf (tavaful-ifada) i Bajram-namaz. Na pitanje koji dan je najvrjedniji: Dan Arefata ili petak ili Ramazanski bajram ili Dan „nahra“, poznati islamski učenjak Ibn Tejmija odgovorio je: „Hvala Allahu. Najbolji dan u sedmci je petak/džuma, po jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka, a najbolji dan u godini je „jevmu-nahri“ (prvi dan Kurban-bajrama). Neki učenjaci su smatrali da je Arefat najbolji dan u godini, ali ispravno je prvo, jer se u Sunenima prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Najveći/najvrjedniji dan kod Allaha je „jevmun-nahri“, a zatim „jevmul-karri“. Također, „jevmun-nahri“ je Dan „Velikog hadža“ u mezhebu imama Malika, Šafije i Ahmeda.“
Na temelju ove činjenice, ali i spoznaje da se blagodati uvećavaju zahvalom (izvršavanjem Božijih propisa), a gube nezahvalnošću (griješenjem i nepokornošću), musliman treba učiniti sve da ove mubarek i blagoslovljenje dane provede u znaku ibadeta, veličanja Allaha, dželle šanuhu, jačanja svoje veze sa Allahom, dželle šanuhu, istinskim Darovateljem, i činjenju dobrih dijela i dobročinstva. Ono što će mu značajno pomoći u izvršenju ove plemenite zadaće/misije jeste pridržvanje sljedećih propisa i adaba:
Kupanje prije odlaska na bajram-namaz, što je bila praksa nekih ashaba (Abdullah ibn Omer), kao što prenosi Malik u „Muvetti“, br. 384. Rekao je šejh Albani: „Prenosi Ferjabi od Seida ibn Musejjiba da je rekao: „Tri su suneta ramazanskog bajrama: odlazak na bajram-namaz pješice, uzimanje hrane prije odlaska i kupanje.“ (Irvaul-galil, 3/104.)
Oblačenje najljepše odjeće, što se može razumijeti iz Omerovih riječi Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: „Allahov poslaniče, kupi ovo džubbe, kako bi se mogao lijepo obući za bajram i kada budeš primao delegacije…“ (Buharija, 948.)
Odlazak na bajram-namaz i vraćanje s namaza pješice. Prenosi Abdullah ibn Omer, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, išao na bajram-namaz pješice i vraćao se pješice.“ (Sahih Ibn Madže, br. 1078)
Obavljanje Bajram-namaza u džematu, koji je, prema hanefijskom mezhebu i jednom predanju od imama Ahmeda, vadžib svakom punoljetnom muslimanu. Ovo mišljenje odabrao je Ibn Tejmija (El-Medžmū‘, 5/5.; El-Mugni, 3/253., El-Ihtijarāt, str.82)
Dolazak na namaz jednim a povratak drugim putem, kao što je to radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem (Buharija, 986.) Postoji više tumačenja ovog poslanikovog postupka: prvo, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je to učinio da bi poselamio prolaznike na oba puta; drugo, da bi svi muslimani osjetili bereket njegovog prolaska; treće, da bi ispunio potrebe ljudima; četvrto, da bi obznanio/veličao islamska obilježja na svim putevima i sokacima; peto, da bi, ponosnim i dostojanstvim držanjem i stavom, rastužio i ozlojedio licemjere; šesto, da bi učinio što više (različitih)koraka prema džamiji i tako stekao više sevapa i pobrisao više grijeha, i sedmo, koje je i najsipravnije, da je to učinio iz svih spomenutih razloga ali i zbog drugih razloga koje samo Allah zna (Zadul-meād, 1/432.)
Čestitanje bajrama, odmah po završetku bajram-namaza, riječima „tekabbelallhu minna ve minkum“, ili na neki drugi način (Medžmū‘ul-fetava, 24/138.) Prenosi Džubjer ibn Nufejr da su ashabi, kada bi se sreli na bajram, jedni drugima govorili: „Tekabbellahu minna ve minke“/u prijevodu: „Allah primio od vas i od nas (dobra dijela)“ Rekao je Ibn Hadžer: „Lanac ovog hadisa je dobar.“ (Fethul-bari, 2/446).
Klanje kurbana nakon povratka s bajram-namaza, prema riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Prvo što ćemo učiniti na ovaj dan je da ćemo klanjati bajram-namaz, a zatim ćemo se vratiti svojim kućama i zaklati kurban. Ko tako postupi, izvršio je moj sunet.“ (Buharija) Ko ne bude u mogućnosti zaklati kurban prvi dan bajrama, uradit će to u preostala tri dana (prije akšama četvrtog dana). Prenosi se od Alije, radijallahu anhu, da je rekao: „Vrijeme za klanje kurbana su „jevmun-nahri“ (prvi dan Kurban-bajrama) i tri dana poslije toga.“ (Zadul-meād, 2/319.)
Učenje tekbira naglas po završetku propisanih namaza, počevši od sabah-namaza na Dan Arefata pa do ikindije-namaza zadnjeg dana Kurban-bajrama. Prenosi se od Alije i Ibn Mesuda, radijallahu anhuma, da su kazali: „Tekbiri se uče od sabaha na Dan Arefata pa sve do zadnjeg dana boravka na Mini.“ Ovu predaju bilježi Ibn Munzir i ostali.“ (Fethul-Bari, 2/462.)
Ispoljavanje radosti i veselja (u dozvoljenim šerijatskim granicama), stvaranje ugodnog/slavljeničkog ambijenta, lijepo i uljudno ponašanje, odbacivanje mržnje, zlobe i svađe, praštanje ljudima, darežljivost prema porodici, posjećivanje rodbine, i sl. (http://www.saaid.net/mktarat/eid/107.htm) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dopustio je jednoj abesinskoj delegaciji, koja se za vrijeme bajrama zatekla u Medini, da izvede predstavu u džamiji sa kopljima i strijelama i pokaže svoje ratničke vještine, pri tome jasno naglasivši da je na taj način htio pokazati jevrejima i drugima da njegova vjera, u određenim granicama, dozvoljava opuštanje i zabavu. Na dozvolu opuštenije atmosfere za bajram ukazuje i poznati hadis: „Pusti ih Ebu-Bekre, ovo su dani bajrama“, misleći na dvije robinje koje su, u Aišinom šatoru, udarale u def i plesale, a Ebu-Bekr ih je htio spriječiti u tome.
Molim Uzvišenog Allaha, da mene i vas obraduje primanjem dobrih dijela, otklanjanjem nedaća i praštanjem grijeha.