Sjedeći „ala turko“ na sećiji,uz omiljenu ćasu graha sa suhim mesom i bokalićem pića koje od milja zove,tepa mu,“kakara“,Alijaga iz Pasije mahale,gore na Kartalu,decidan je i jasan.Na osnovu ličnog iskustva,ali i stručnog ispitivanja pa i istraživanja,nepobitno je utvrdio da se autohtone Sarajlije dijele na akšamlije i poguzije.Na prvi pogled reklo bi se da između njih nema razlike,ali su one,po Alijagi,drastične.Akšamlije meze,dok poguzije jedu mezu.Tako je to gore na Vratniku,Kartalu i Bistriku,,pa i čitavom Šeheru.Vrijeme je da se krene,a Vratničani i Bistričani hodaju polahko,hite polahko,rade ako im se radi-polahko,misle polahko,eglen vode polahko,ustaju polahko,polahko jedu i piju,polahko liježu na mehke dušeke,i sve tako do akšamluka.Važno je da je insan zdrav i da se još koji puta proakšamluči.S akšamlukom se počinje nježno,kao sa ženom,jer je to događaj koji se cijeli dan s nestrpljenjem iščekuje.
Kod memli Bistričana situacija je nešto kompliciranija.Bez sunčanog orijentira,oni napetih ušiju osluškuju kada će s vratničke strane da se začuje zveket sahana,demirli tepsija i bokalića.Kada je sve potaman,kreće se s akšamlučkom himnom:Ah meraka u večeri rane.
To je trenutak kada domaćice polažu ispit znanja i zvanja.Akšamlije najviše vole jemeke koji se ne žvaču,lete sami niz grlo.Pritisneš jezikom i ode.Ponekad se na meniju nađe i pita furdenjača,koju majstorski umije napraviti buregdžija s Bjelava.Za akšamluk-sofrom sjedi probrano i provjereno društvo.Nema tu mjesta za one što,ne daj Bože,jedu mezu,trune,plaho vaze,ne umiju da se smiju,neće da tiho,pa makar kako znaju i umiju,puste glas i zapjevaju.Sve u svemu,u društvu akšamlija nema mjesta za one što trune u mezu.Kada prvi akšamlija ustane da protegne noge,znak je za kahvu sikterušu.Kod kuće će ih,po običaju,dočekati njima znana tugovanka:“Teško meni u Saraj vu samoj,sama legnem i sama ustanem…“
Nasuprot akšamlijama,sarajevske poguzije skoro su pa iste.Razlika je jedino u tome što akšamlije meze,a poguzije jedu mezu.Utočišta za poguzije bila su brojna,a kultno okupljalište u ono vrijeme bilo je u „Treski“ kod Hajdara.Janjad je pekao dedo Hošo,uz sjetnu i pomalo tužnu pjesmu Kad ja pođoš na Bentbašu,potom tranžirao i sjekao i s umijećem na ovale aranžirao,tako da poguzije koje su zairale od buta kao šejtan od polumjeseca i zvijezde nisu ni primjećivale da ga upravo jedu.Goste su dočekivali,služili i po stolovima razbacivali ovale pune mesa,lukmire i bokaliće s „tri šljive“ nervozni Mujo,naivni Nail i mlađahni Keno.U jedanaest sahati po vremenu deda Hoše s ražnja je silazilo prvo,sočno,mirisno,boje patinastog zlata janje,stiglo jutros,odozdo iz Hercegovine,kada je krenulo da čopka travu zanovijet.Bio je to znak za poguzije da je došlo i njihovo vrijeme.U startu je redovno dolazilo do gužva i prepirke oko zaporaka.Svi bi da startuju s ovom delicijom što se onako vruća za prste lijepi iako im je nervozni Mujo stručno objašnjavao da janjad nisu stonoge.Prvi gutljaj i prvi zalogaj vruće janjetine bili su razlog i da se onako horski čuje starinska:“Mošćanice,vodo plemenita,usput ti je,selam ćeš mi dragoj…“Između dva janjeta prelazilo se na kašiku i kusala se zakiseljena čorba,tripice ili pajšla.
I sve tako dok posljednje janje ne siđe s ražnja.Na kraju,kao preventiva da ne dođe do požara u stomaku,obavezno se ispijala pivara teretuša,potom,pohiti polahko,pa u bešu.
Izvor:STAV