Zatičemo ga u Muzičkom Centru Pavarotti gdje je trenutno direktor Muzičke škole, a sjećamo se da je svojevremeno ušao u legendu i vic kao profesor koji je u isto vrijeme predavao i muziku i glazbu. Kaže da se nikad nije uspio prilagoditi ni na jedan kraj osim Mostara i svog Bijelog Polja. Govori blago i jednostavno, slikovito i osjećajno, sevdalijski…

“Svi znamo pjesmu ‘Snijeg pade na behar na voće’, a malo ko razmišlja o poruci teksta. Ipak, Esad Bajtal u svojoj knjizi kaže kako pjesma govori o jednom vremenu kojem je odzvonilo, vremenu kad su roditelji udavali svoje kćerke za onog koga su oni htjeli, sad u sevdalinci dolazi vrijeme da djevojka sebi bira bračnog druga. Tekstovi sevdaha su zaista prava filozofija”, priča nam u uvodu Mustafa Šantić, navodeći brojne druge sevdalnike koje imaju duboku poruku kao što je “Ali-paša na Hercegovini”.

Cijela filozofija ovih prostora sadržana je u stihovima “Da me prosiš, ne bi’ pošla za te, a da se oženiš bi’ se otrovala”, priča nam Šantić, tvrdeći da u ta dva stiha sažeto stoji naših pet stotina godina.

“Mnogi poistovjećuju pojmove sevdah i sevdalinka, a to nikako nije isto. Kad smo mi u Mostar Sevdah Reunionu izdali svoj prvi album, tražili smo prijevod riječi sevdah. Gledano iz nekog arapskog ugla, to je tečnost koja kruži tijelom i u određenim momentima izaziva različitu emociju, može biti tuga, radost, ponos, jad, dert… Kad to posmatramo iz bh. ugla, sevdalinka je muzičko-poetska forma. U sevdah ne morate pasti samo slušajući sevdalinku, uzrok može biti lijepa žena, prelijepa priroda, pecanje ribe…”, objašnjava nam Šantić.

Klasika ili moderna

Kad pričamo o sevdahu, danas se otvara dilema o dva pravca, onom klasičnom i ovom novom, urbanom, koji je populariziran posljednjih desetak godina, baš pod jakim utjecajem Šantićevog bivšeg benda.

“Vjerujem da se kritičarima tzv. urbanog sevdaha nije svidjela nagla popularnost MSR kao novog muzičkog izraza, usudim se reći i pravca, čak i pokreta. Naše koncerte su pratile generacije od deset do sedamdeset godina. Napravili smo nešto čega ni mi nismo bili svjesni, a to nije bilo najjasnije onima koji su kritikovali taj novi pristup sevdahu. Vjerujem da je isto bilo i sa svim novim muzičkim pravcima kroz historiju, teško se bilo pomjeriti i od Mozarta, Beethovena…”, kaže naš sagovornik naglašavajući da razumije sve kritičare te vjeruje da su vremenom promijenili mišljenje.

Šantić ponovo citira Bajtala kad kaže da za sevdalinku treba sazreti, da za ovaj muzički pravac treba vremena u svakom pogledu.

“Kaže, ako želite pjevati sevdalinku trebate doživjeti ljubavni pakao, da vas ostavi cura bar deset puta, da patite, ne spavate. Iz svega toga se javi onaj dert kojeg ima u sevdahu. Čini mi se da je najbolji interpretator tog teškog i bolnog sevdaha Himzo Polovina. U njegovim izvođenjima vi vidite tugu i bol, kad pjeva Ali-pašu, ja vidim tog čovjeka koji jaše konja i Maru preko Neretve. A tek pjesma ‘Jesi li čula, dušo'…”, skoro je zapjevao veliki sevdalija koji je posebno za naš portal na klarinetu odsvirao prepoznatljivu mostarsku melodiju.

Safet, Himzo i Zaim su za sevdalinku ono što su za klasiku Mozart, Beethoven i Haydn

Kad smo pričom već došli do Himze Polovine, nismo mogli, a da našeg sagovornika ne upitamo o nekoliko imena koje najviše poštuje.

“To vam je isto kao u klasičnoj muzici, imate Mozarta, Beethovena i Haydna, a u sevdalinci imate Safeta, Zaima i Himzu. Mislim da je to kvalitetno poređenje jer su oni zaista ostavili jedan pečat koji je i danas predmet rasprave. Kako se to pjeva, šta to čini Safeta velikim, Himzu, … Valjda je bilo i drugo vrijeme. Mi smo danas čudno naelektrisani pa i da hoćemo možda ne možemo da dočaramo neku ljubavnu priču kroz atmosferu sevdalinke. Od današnjih imena ima puno pokušaja, ali mi se čini da je utjecaj srbijanskog folka koji je na prostoru BiH dominantan doveo do toga da svi koji pokušavaju pjevati sevdalniku to rade na način kako to radi Šaban Šaulić. Neću reći da je to ružno, ali sigurno nije ni blizu naših smokava, kaldrma, naše Neretve…”, slikovit je Mustafa Šantić.

Problematično je kad današnji interpretatori počnu mijenjati melodiju pjesama koje bi trebalo sačuvati u izvornom izdanju, priča nam Šantić. Mostar Sevdah Reunion nije dirao melodiju pjesama, samo se poigravao aranžmanima dovodeći ih u kontekst bluesa, jazza uspjevši tako doprijeti do svijeta i ući u neka daleka uha.

“Često sam razmišljao da li Francuz zna šta je sevdalnika, da li razumije tekst, poruku, mislio sam da nemaju pojma. Međutim, poslije naših nastupa, čitajući sutra novine i muzičke magazine, mislim da bi pogodili šta je to sevdalinka, shvatili ovu našu pjesmu s velikom emocijom i prelijepim tekstovima. Mislim da je to nešto što je najviše krasilo MSR”, prisjeća se sjajni majstor harmonike i profesor muzike.

Priča o bendu koji je sevdah plasirao u svijet

Često spominjući popularni sevdah bend iz Mostara, nismo mogli da Šantića ne upitamo kako je nekad bilo, zašto je sve puklo već sad daleke 2008. godine, nakon više od deset godina u kojim su doživjeli svjetsku slavu.

“Bilo je divno tri-četiri godine, vidjeli smo čitav svijet, družili se, radili uz visok stepen kompromisa. Međutim, kasnije nas je stigla i biološka starost, malo i umora, možda i netrpeljivosti, nakon svih tih putovanja. Deset godina živiš u avionu, vratiš se kući nakon jedne turneje dijete više pet centimetara nego prije polaska. Često sam se pitao da li je ovo život, a poslije te četvrte godine je bilo, mogu reći grozno”, kaže nam s značajnom vremenskom distancom Šantić, važan dio prvog sastava MSR-a.

Mostar Sevdah Reunion je na svjetskim muzičkim top-listama često bio u top 10, postao pravi svjetski bend, ali druga strana medalje bila je problematična.

“Onda je došla netransparentnost kolega koji su bili u ulogama menadžera, a došli smo do saznanja da je bilo nekorektno prema nama, riječ je o novcu naravno. Prekinuli smo saradnju 2008. godine i kad smo mi počeli raditi nešto svoje, shvatili smo da bend uopće nije bio registrovan, ni na domaćoj, ni na međunarodnoj sceni”, priča nam Mustafa Šantić.

Šantić je tada registrovao, pri zvaničnoj instituciji za zaštitu autorskih prava, Mostar Sevdah Reunion i taj papir posjeduje i sada, a glasi na njegovo ime te gospode Kovačevića, Delića, Avdića i Latinovića. Kako se aktuelni MSR predstavlja danas, naš sagovornik ne zna, ali da se pokrene neka pravna aktivnost nije sigurno na šta bi sve izašlo.

“Deset godina je pravo vrijeme za jedan dobar bend, stvarno ne znam šta sada rade. Ja sam okrenuo neki novi list, sviram, predajem u školi, ne vjerujem da mi se išta ljepše desilo od tog prekida. Vidio sam da postoji neki drugi, ljepši život, a kolegama želim puno sreće i zdravlja”, iskren je Šantić.

Sevdalinka je naše blago

Poslije razlaza sa starom ekipom, Šantić se posvetio obrazovnom radu, a osnovao je i Sevdi Mustafa Bend s kojim i danas svira gdje god ima onih kojima se sluša sevdah. Nedavno je bio i dio spektakla Red Bull Cliff Divinga u Mostaru kad je zasvirao i zapjevao “Lijepi li su mostarski dućani” na skakaonici uzdignutoj 27 metara iznad Neretve.

“Ja vjerujem da je vama ispod mosta bilo lijepo slušati, ali sam se ja prepao, čak sam dobio blagi nadražaj da povratim. Kad čovjek ugleda Neretvu, most iz te perspektive pa pomisli bože dragi šta ako se nešto desi. Na koju god stranu da padnete nema vas više, a mnogi su mi rekli da je zaista bilo lijepo”, pričao nam je kroz smijeh svoju verziju spektakla Šantić.

Danas je sve manje ljudi koji znaju uživati uz sevdalinku ovdje kod nas, kaže nam naš sagovornik, bolja iskustva imam kad odem dalje. Navodi primjer sjajnog koncerta u Donjem Milanovcu.

I muzika i glazba

“Vjerujem da se sevdah svugdje više cijeni i sluša nego ovdje kod nas. Mostar Sevdah Reunion da nije izašao na zapad, vjerujem da bi bio prosječan lokalni bend. Sevdalinka kod nas treba da se stavi u poziciju nacionalnog dobra. Dok Francuzi imaju šansone, Italijani kancone, Hrvati tamburicu, Srbijanci svoje kolo, Makedonci oro, kod nas sevdah guraju u neki muzički talog. Da se ja pitam, sevdah bi bio predmet u muzičkim školama, da se izučava naša muzička tradicija, njena forma, melodija…”, kritičan je prema percepciji sevdaha kod nas.

Morali smo se dotaknuti i one društveno-političke stvarnosti u kojoj je Mustafa Šantić u isto vrijeme u školama predavao i muziku i glazbu.

“Radio sam u dvije škole, ovdje u Muzičkoj školi gdje sam sada direktor i u Glazbenoj školi Ivan pl. Zajc. Kad sam u Glazbenoj školi kažem da je to glazba, ovdje kažem muzika. Teško je to pojasniti šta sam ustvari predavao. Kad već to govorim, moram reći da već godinu dana te dvije institucije dobro sarađuju, čak se pominje i ujedinjenje, posebno kako želimo da uđemo u posjed naše stare zgrade na Musali koja onako nedovršena čeka godinama. Bojim se da od nje ne postane neki administrativni ili komercijalni objekt, a ne muzička škola kako je bilo i kako pripada”, kazao nam je na kraju Mustafa Šantić, sevdalija, pjevač i vrsni instrumentalist, prosvjetni radnik i direktor.