Došao je do Nasrudin-hodže neki komšija i veli mu da ima dvije molbe. „Treba mi nešto novca za pozajmiti i vremena da ti to vratim“. Hodža veli: „Vremena ti mogu dati koliko hoćeš, ali ti novca ne mogu dati“. Vjerujem da je mudri Nasrudin imao dobre razloge zašto je ovako odgovorio na molbu svoga komšije. Isto tako vjerujem da je prosijaka i prosjačenja bilo u svim vremenima i u svim društvima. Islam uvažava prosjake i poziva vjerne da im se pomogne u granicama mogućnosti. Na drugoj strani brojni su tekstovi islama koji negativno ocjenjuju one koji se odaju prosjačenju bez valjanog razloga. O tome je još davno pisao Mehmed Handžić u raspravi „Problem prosjačenja kod nas“. Prosjačenje ima svoje etičke, ekonomske, socijalne, društvene i ine refleksije. Međutim, ovdje želim naglasiti problem tektonske transmutacije našeg kulturnog i vrijednosnog koda u pravcu prosjačkog mentaliteta i prosjačenja kao stanju duha koje se udomaćilo u našoj kulturi. Neke elemente ovog problema naznačio je Enes Karić u svojim sjajnim esejima. Tako je mladog ministra dr. Karića savjetovao dr. Hasan Muratović o nerješivim problemima bosanske sirotinje. „Eto, recimo, zovu te da im upišeš dijete na fakultet. I ti to uradiš! A oni onda kažu: kad je mogao to može i stipendiju! I ti je nađeš! A oni kažu: kad je htio i mogao to, htjet će naći i posao! I ti ga zaposliš. I tako te vodaju ko slijepca onom beskrajnom trakom svojih problema kojima ne imade kraja“. Čitajući ove retke ne možeš a da se ne zapitaš: pa Milostivi Bože dokle ovako? Odakle tolika potreba da se išče, moli, traži, kukumavće. Kada smo i kako postali gospoda bez pokrića i gdje smo to usvojili taj prosjački mentalitet koji nam je izokrenuo moralni kod do neprepoznatljivosti?
Zaista, prosjački mentalitet postao je bitno obilježje postratne Bosne i Hercegovine. Nije bilo davno kada smo bili narod kojem su vrednote kao što su dostojanstvo i obraz bili najpreći. Taj vrijednosni kod rječito iskazuje izreka ako zatraži izgubi obraz a ako ne dobi izgubi oba. I namjesto da živimo u skladu sa tom formulom mi sve više slijedimo one defetističke iskaze kao što su bolje sirčeta za džaba nego meda za pare. Ili ona još gora bolje džaba sjediti nego džaba raditi. Ove izreke se često čuju za mnogobojnim kafanskim stolovima ali i u džamijskim kuloarima. Osobe sa prosjačkim mentalitetom karakteriše permanentna okrenutost sebi jer njihovi su problemi najveći. Njih određuje konstantno kritizerstvo i nezadovoljstvo svime i svačim. Nosioci ovog vrijednosnog poremećaja imaju odgovore na sve tuđe probleme, a za svoje nemaju niti vremena niti rješenja. Oni nose svijest da su za sve u životu zaslužni sami a za neuspjehe su krivi uvijek drugi. Često su nezahvalni na dobročinstvu koje im se učini, jer oni imaju pravo na tuđu pomoć, a svi drugi imaju obavezu da ih pomognu. Vrlo brzo zaborave da im se pomagalo, ali zato dugo pamte kada im se pomoć uskrati. Takvi najčešće traže velike vođe i mesije koji treba da riješe njihove probleme, jer oni to sami ne znaju. Osobe sa prosjačkim mentalitetom ustrajno osuđuju sve one koji su ispred njih. Za duhovne prosjake među džamijskim svijetom oni uspješni su „dunjalučari“ i samim tim krnjavi vjernici a za kafansku populaciju su lopovi i ratni profiteri. U svakom slučaju, u vlastitom samopoimanju oni su uvijek moralno superiorniji u odnosu na one uspješne.
Na drugoj strani, jedna od formula odgojnog modela naprednih zemalja bila je upravo oslanjanje na individualnu inicijativu u rješavanju vlastitih egzistencijalnih problema. Ne postoji takva stvar kao što je besplatan obrok vele Amerikanci. Još dodaju, ako ti je dato šta besplatno onda si ti ustvari, taj koji je kupljen.
Nema sumnje, uvijek je bilo onih koji traže pomoć i onih koji su spremni da je osiguraju. Drvo se na drvo a insan na insana oslanja, veli jedna poslovica. Međutim, nemam odgovor na pitanje zašto prosjački mentalitet buja u toj mjeri. Vjerujem da ovo pitanje zahtjeva dosta šire radove i multidisciplinarne istraživačke zahvate. Ono što posigurno znam jeste da je to evidentno odstupanje od islamskog moralnog okvira koji od vjerujućih srca zahtjeva dvije istovremene osobine. Prva od njih je kultura hizmeta i spremnost na pomoć drugom čovjeku. Brojni hadisi govore da će dragi Bog biti na pomoći svome robu sve dotle dok je on na pomoći svome bratu. Istovremeno se vjerujućim nalaže da čuvaju dostojanstvo i budu neovisni od drugih. U jednoj predaji se veli da je Poslanik, a.s., rekao: „Ko će mi garantirati jednu stvar a ja ću njemu garantirati Džennet?“. Seuban se javio: „Ja, o Allahov Poslaniče!“. Onda mu je Poslanik a.s. rekao: „Ne traži ni od koga ništa“. Seuban je bio dosljedan toj Poslanikovoj preporuci pa čak i kada bi bio na konju, a ispadne mu bič, ne bi tražio od pješaka da mu ga doda, nego bi silazio sa konja i uzeo svoj bič.
Piše: Mevludin Dizdarević
Izvor: Preporod