Ne brini. Brzo ću ja nazad. Kukavički je biti daleko od tebe, sad kad teško ti je. Tek su te malo zakrpili, sagradili, a neki bi radije u ruševinama opet te vidjeli. Onaj ko umjesto srca nosi ruševine svog života, i tebe bi opet razrušenog gledao. Taj se tebi nikada nije ni radovao. Ali ne brini, neboj se… zagrljajem najjačim grlimo te mi tvoji. I čuvamo od sveg zla ovoga svijeta.
Kako je to čudno. Kad smo daleko od tebe, raspadamo se od tuge. A kada smo tu s tobom, uvijek ti nešto prigovaramo, gunđamo, uvijek si kriv ti… i za čelopek i za buru. Ja mislim, da svi te ponekad moramo napustiti na neko vrijeme. Jedino kad se ode daleko od tebe, i kad tuđina šamara svakim danom sve više, kao iz bajke ona zla maćeha, jedino tada spozna se tvoja vrijednost.
Grade moj…ne pitaj me kako mi je. Ako ljeti Radobolja presuši, samo javi mi… poslat ću ti toliko suza mojih, da odmah će opet poteći. Znaš li ti Grade kako je živjeti meni sada u gradu bez ljudi, a svugdje ljudi oko mene. Bez mojih ljudi. A ko su moji ljudi? Oni prazni i površni će čekati da napišem da moje su vjere i nacije, dok ih mojima zovem. Istina! I oni su moji. I svi drugi su moji, koji ne čekaju tuđi pad kao razlog za smijeh.
Grade moj… ti si plakao kad pakovala sam kofere za put dalek i neizvjestan. Oprosti, nisam imala vremena tada, da bavim se suzama tvojim. Nekako sam kontala da svugdje isto kiša pada i vjetar puše. Kontala sam da su to u zanosu umjetničkom malo preuveličali onaj naš Šantić Aleksa i njegovi drugari. Svugdje na svijetu ima i ulica i malenih sokaka, ali samo se ti raduješ mojim koracima kad u sitne sate koračaju nečujno, da ne probude maštu znatiželjnika što zavjesu odmiču, da imaju temu uz prvu jutarnju kafu.
Znaš, pitaju me ovdje često, po čemu si poseban? I pitali su zašto svoje kofere još uvijek nisam raspakovala. Značilo bi to odreći te se. Diviti ti se u pjesmama, a ne družiti se s tobom u živo. Odakle ti pravo da pustiš nas da odemo tako daleko, a opet zarobljeni od tebe. I kako to objasniti nekome, za koga si ti samo umjetnička slika na sred dnevnog boravka, uramljena kičastim okvirom koji u ovoj zemlji moderan je.
I hajde objasni, onima koje je živeći ovdje dugo godina ovaj „stranjski“ vjetar propuhao, šta to ti imaš a ovdje nema? Ne znam, kad od vjetra „stranjskog“ propuh je u glavi, teško da ćeš moći išta objasniti. Svakim danom te sve više gaze, jer boli ih i najmanje podsjećanje na tvoj duh, na tvoje liskaluke, na ono nešto što samo ti imaš, i bez čega u svijetu dalekom, teško se izdržati može.
I zato, eto mene tebi. Kako god nam bude, zajedno jači smo. A dok ne dođem, ako Radobolja ljeti presuši, javi mi. Poslat ću joj toliko mojih suza, da odmah će opet poteći.
(Nada Zovko / Mostarski.ba)