Top ili velika prangija bilo je komunikacijsko sredstvo koje se upotrebljavalo ne samo uz ramazan nego i u drugim značajnim prilikama.Kada Mlečani(Venecija-K.M.) navale na Ljubuški top je upozoravao svijet na opasnost, ili kada vojnici odlaze u rat, njima u čast oglasio bi se top sa gradskih zidina.Kada je ramazan u pitanju, top se oglašavao u nekoliko navrata.Prvi, kao najava ramazana i mukabele na ikindiji uoči ramazana.Kasnije svakog dana top se oglašavao zavisno od običaja,najmanje dva,a u nekim mjestima kao naprimjer u Ljubuškom, tri puta, i to:ujutro za ustajanje na ručak, kada nastupi vrijeme početka posta(zora) i vrijeme završetka posta, akšama, odnosno iftara.Ne zna se tačno od kada datira tradicija najave značajnih događaja u jednome mjestu pucanjem topa sa gradskih zidina.Usmena kazivanja i sjećanja starijih ne dosežu dalje od 19. stoljeća.
Top je najčešće bio kratka cijev s dnom, iz jednog jedinog dijela, izrađena od livenog željeza debljine 3 cm, promjera 10-15 cm.Prije potpaljivanja u cijev bi se ubacila određena količina crnog baruta, zatim usitnjena cigla ili kamen.U poseban otvor namjestio bi se oko 10 cm dug komad sporogorećeg štapina, zatim bi se sadržaj u cijevi dobro nabijao i fitilj potpalio.Ovi mali topovi u Hercegovini su se zvale mačkule(tal.mascollo-mali top).
Naš književnik Edhem Mulabdić zabilježio je jednu anegdotu u vezi s pucanjem ramazanskog topa.Naime, za vrijeme austrougarske vladavine u Sarajevo je došao neki novi vojni dostojanstvenik.Kako je bilo vrijeme ramazana, neugodno ga je iznenadilo pucanje topova u gluho doba noći.Sutradan je izrazio svoje negodovanje na više mjesta prilično oštrim tonom o tom „srednjovjekovnom običaju“ koji bi trebalo zabraniti i ukinuti.Ogorčenje sarajevskih muslimana prenio je njihov gradonačelnik Mehmed-beg Ljubušak na bajramskoj svečanosti u sarajevskoj kiraethani gdje je, pored najviših bošnjačkih i austrijskih funkcionera, bio prisutan i ovaj viši oficir.U pozdravnom govoru Mehmed-beg je, uz ostalo, rekao:
„Na stotinama munara naših svjetla sjaju po cijele noći i pokazuju cijelom svijetu da je ovo sveti mjesec ramazan, sa stotina naših munara razliježu se danju i noću ezani, sveti pozivi muslimanima na molitvu, a oni, puni vjerskog zanosa, hrle u džamije bez i najmanje bojazni za svoje živote.Svake noći ovog svetog mjeseca kao i bajram pucaju topovi i pokazuju svakom da su ovo svečani dani za muslimane, a da još nikom ne pada na um, da i pomisli, da bi kome moglo biti krivo, ni da riječ progovori, ni za ove naše topove, ni za ova naša svjetla na munarama kao znak- ove muslimanske pobožnosti i vršenja islamskih obreda…“
Ramazanski topovi su,prema nekim autorima, trebali imati još dublju poruku.Tako Ibrahim Hakki Čokić, govoreći o simbolici topova,piše:
„Mnogi misle da je ramazanskim topovima jedina svrha oglasiti islamskom svijetu nastupanje ramazana, te oglašavati vrijeme iftara i kada treba ručati u vakti sehuru(predzorju) i imsakj učiniti(zapostiti) i onda tude metnuti tačku.A bajramskim, oglašenje bajrama, njegovo trajanje i da se na svršetku rekne: Top puče,bajram prođe…No,topovi, vršeći sve te zadaće, imadu u svom gromkom odjeku i još jedno veliko značenje…Stog ramazanski i bajramski topovi govore…Muslimane!Nastupa ti tvoj veseli ramazan, idi na teravih-namaz, uči salavate,ručaj,imsakj čini,posti iftaruj se, budi zadovoljan dok svoju vjersku dužnost vršiš, a još više na bajram…
Tradicija pucanja topova u većini mjesta utihla je krajem Drugog svjetskog rata.Samo u nekim mjestima održala se i kasnije, kao npr. u Ljubuškom gdje je top najavljivao vrijeme iftara sve do 1979. godine, kada je,nekon greške u pripremanju baruta, teško povrijeđen posljednji tobdžija Hasan Korjenić Dedo(DEDA-KM),čime se ova tradicija ugasila.Devedesetih godina prošlog stoljeća topovi su ponovo oživjeli, najavljujući sehure i iftare u više bosanskohercegovačkih gradova.
Uporedo s pucnjem topova vrijeme završetka posta- iftara najavljivano je i paljenjem kandilja na munari džamije.Prvo su to bili kandilji na ulje a kasnije na električnu energiju sa sijalicama različitih oblika i veličina.Naravno, i dalje je zadržan ezan kao prvi oblik najave prekida dnevnog posta, odnosno nastupanje akšamskog namaskog vakta.Na prvo mujezinovo „Allahu ekber“ tobdžija bi aktivirao prangiju pošto bi,predhodno,iz sveg glasa, koliko ga grlo nosi povikao:“Vaaaarrdaaa“(nastupilo je,vrijeme je),a djeca bi razdragano trčeći kućama, uzvikavala:“Upališe se kandilji“.
Izvor:Vodič kroz islamski post,SA 2009.
Izbor:Kemal Mahić