Strip junak Hogar strašni u jednom davnom monologu objašnjava nekom “šta se desi kada blues sviraš naopačke”: „Izađeš iz zatvora, dobiješ posao i vrati ti se žena sa djecom!“
O Sinanu Sakiću sam prvi (i zadnji) put pisao prije tri i po decenije nakon njegovog tada aktuelnog albuma snimljenog sa „Južnim vetrom“. Pisao sam pod snažnim, neizdrživim i neizbježnim pritiskom muzičkog ukusa mojih komšija Roma, koji su dan započinjali, a večer završavali sinhroniziranim hajcanjem kasetofona sa Sinanovim pjesmama.
Jutra, pretežno mamurna, parao je „Rom iz vedra neba“ – Sinan Sakić. Najčešće sa „uspješnicom“ – “Haj, otkad sam se rodio”. Onda sam kupio ploču, na miru i natenane odslušao i napisao tekst čijeg se naslova ne mogu sjetiti, ali sam siguran da je glasio nešto kao „autentični blues tužnog jugoslovenskog juga“.
Nešto sam prtljao poredeći Sinana sa Šabanom Bajramovićem, dokazajući da je prvi blues, a drugi jazz pjevač.
Sinana Sakića sam prvi puta gledao i slušao dvije-tri godine kasnije u Prištini, na poligonu kasarne JNA, gdje je najveća estradna firma „Južni vetar“ zabavljala oduševljenu sivo-maslinastu raju. Šemsa, Sinan, Kemo Malovčić i Dragana Mirković.
„Kako svira onaj luđak basista, to je čudovišno”, pokazivao mi je prstom na Miodraga M. Ilića, gazdu, tvorca i kompozitora franšize „Južni vetar“, šef vojnog orkestra Zagrepčanin Mladen. On je prije vojske, a i kasnije, eksperimentirao sa Srđanom Sacherom, genijalnim čudakom koji je, barem koliko i Rundek, zaslužan za zvuk ranog „Haustora“.
Sa Sinanom Sakićem sam prvi (i zadnji) put sjedio u Sarajevu 25. maja 1990. godine. Na Dan mladosti, koji se već godinama nije slavio, niti na drugi način obilježavao, tadašnji Savez komunista BiH organizirao je veliki patriotski miting u centru Sarajeva, ispred Vječne vatre.
Miting je nazvan: „BOSNA KAŽE NE!“ Taze izabrani predsjednik SKBIH Nijaz Duraković je zamolio Mensura Osmovića, tadašnjeg glavnog urednika tabloida “AS”, da pokuša obezbijediti neku poznatu estradnu zvijezdu koja će „uveličati“ skup. Sinan je tih dana pjevao u nekoj kafani u Sarajevu („Bazeni“?) i Osmović ga je bez mnogo truda ubijedio da se pjeva narodu ispred Vječne vatre.
„Bosna kaže NE podjelama, Bosna kaže NE svojatanju od strane dušebrižnika i sa istoka i sa zapada, Bosna kaže NE nacionalizmu“, grmio je Nijaz sa balkona iznad Vječne vatre. Menso Osmović i ja sjedili smo u nekoj kancelariji ua Sinanom. „Šta da kažem na kraju nastupa, kako da pozdravim narod“, pita nas je Sinan. „Slušaj Nijaza, pa i ti tako“, savjetovao ga je Menso.
Nijaz je završio uzvikom: „Živjela Bosna i Hercegovina! Živjet ćemo zajedno!“ Isto je ponovio Sinan nakon što je otpjevao dvije-tri pjesme. Titova ulica je proključala u majsko predvečerje.
Neko iz tadašnjeg RMUP-a je pedantno izračunao i referirao Durakoviću da se u centru Sarajeva, od Vječne vatre, pa sve do zgrade tadašnjeg Izvršnog vijeća okupilo 40-50 hiljada ljudi.
Narednog dana u “Holiday Innu” osnovana je Stranka demokratske akcije… Uvečer sam u Novom Sadu nakon snimanja filma „Sex partijski neprijatelj No1“, sarejevsko-vojvođanskog režisera Duška Saba, sjedio sa Batom Živojinovićem i Bakirom Tanovićem, jednim od osnivača SDA. „Može li Duraković šta uraditi da se Bosna izvuče iz belaja?“, pitao je Bata. “Teško, Boga mi”, kazao je Bakir.
Šta bi se dobilo kada bi se danas, kada je pjevaču iz Loznice “srce otkucalo”, Sinanov blues zasvirao naopačke: Možda bi mu sin izašao iz zatvora, on bi stajao na balkonu Vječne vatre, a da li bismo svi mi, tadašnji, ponovo „postali pepeo i dim“, nemam pojma…
Senad Avdic, Slobodna Bosna
https://www.youtube.com/watch?v=t3f5H3HT8Y8