Postoje neke neraskidive spone izmedju djetinjstva i zrelih godina,
kako ih i sami zovemo.
Prate nas neke slike iz tih bezbriznih osamdesetih, ma koliko je to bilo davno.
Dok sam ja vec uveliko dobio tanane brčice moja dva brata i rodjak zamijenili su fudbal, strijele i kosarkasku loptu nečim sto ih je zauvijek obiljezilo u njihovom drustvu.
Odjednom se po nasim ostavama pocela lijepiti neka gumena masa.
U podrumima su se počeli skupljati kavezi raznih veličina.
Osušene stabljike bodljikavog čička su nam se cesto lijepile po odjeci. Donosili su to u kucu…a sam vrag bi ga onda znao za šta ce im to.
Spominjali su i neke bakatine…kalafon i tako dalje.
Onda se često čuo oko kuca u mahali, nesnosan smrad gume koja je u fazi topljenja. Spominjali su neke gumene rukavice i još što šta.
Često bi proletila neka ptica a jedan bi od njoh rekao: “Crljijavac”!!
Ja sam to sve posmatrao iz nekog rezervisanog prikrajka ali taj njihov zar za novim hobijem probudi u čovjeku intrigu.
Onda njihova priprema za lov:
Planiranje…kud ce, sta ce, na koju livadu…harem ili groblje.
Teren za lov nije bio bitan nego gdje njihova izvidnica odredi i ugleda prelete tih šarenih pjevljivih i plemenitih ljepotana zivih boja.
Gledam ih kako odnesoše opremu i nečijeg posudjenog štiglica u kavezu kao mamac.
Onda se naveče i vratiše sa ulovom.
Neke su ptice i pustili.
Ja sam ih razumio.
Bio sam tada aktivni ribolovac.
Valjda je taj njihov adrenalin bio isti kao i kod mene.
Postojao je tada i covjek koji je hvatao te štiglice i prodavao ih bez obzira na njihovu pjevljivost, starosnu dob itd.
Sa njim se bas i nisu mogli.
Dosao bi u rane jutarnje sate prije sunca i zauzeo teren gdje su naumili loviti i ta Tri Musketira, povrh Ljubuskog grada iz Mahale zvane Glavica.
Rodjak Seid onako temperamentan, toga covjeka i nije bas volio.
“Mlade nam sve pokupi, ni letit jos ne znaju” Rekao bi rodjak sa dozom naboja u riječima.
Sve mi je to bilo simpaticno i dopadljivo iz moga ugla.
Ulovise i jednog posebnog stiglica kojeg su donijeli kuci braca Šuha i Semo.
Boze dragi te miline pjeva izutra.
Tek tada sam shvatio sta ih privlači.
Sa njima se udruzio i nas prijatelj Dragan Tomic koji i sada uzgaja stiglice.
Vrstan ptičar. Dosegnuo je daleko i otisao u profesionalce u tome domenu.
Bijase mi zao stiglica kojeg su imala moja braca. Jedno jutro zmija ga proguta a braci kao da je neko umro u familiji. Bilo je i suza.
Mislim da je ta zmija tada
zavrsila u najsitnijim komadicima.
Vrijeme je prolazilo a brat suha Starca ( kako ga je od milja zvao) ni danas nije prezalio.
Mnogi stiglici iz Ljubuskog, koje su oni uhvatli i poklanjali, završiše u Mostaru, Sarajevu, Splitu, Metkovicu itd.
Eh te osamdesete.
Vrijeme i zivot nas razbacalo na razne strane svijeta a nasi mesengeri i viberi ne miruju.
Cujemo se svaki dan.
“Ima li ih?”
Cesto mi stigne iz Danske poruka od Seida.
Danas je prelijep februarski dan. Spustiše se neka djeca iz staroga grada kroz nasu mahalu.
Taj dječji zamor na tren ozivi ona davna vremena.
Pogledah u vedro nebo,
Proleti “Crljijavac”.
…………
Tri mušketira
U Ljubuskom u sred mira u mahali sred svemira,
mala bjese ta druzina
ko tri slavna musketira.
Bacile se lopte bijele,
od lumbrele oštre strele,
sad je čičak glavna fora
u štiglice sad se mora.
Vidjaše ih na sred njive
ispravljaju Drine krive,
dok cekaju da im sleti
na kavezic stiglic kleti.
Dolazise druga djeca
da im love toga pjevca
kazu bili omiljeni
a bez zlobe i bez premca.
Ljubuski je stiglic pjevo
I u Splitu pjesmom sjevo.
U Saraj'vu i Mostaru,
tu druzinu slavi staru.
Nekada to davno bilo
istina je to se zbilo,
Iz djetinstva priča dira
dušu o “Tri mušketira”.
Veid Delalić, 10.02.9019
