Stiskla se negdje između sive Butorovice i starog zavodnika Trebižata na jugu ,varoš , kasaba, čaršija , gradić , ma zovi ga kako hoćeš , samo mu dođi.
Dođi mu u zoru , hladnu i pustu iz pravca Tikiruše zastani , udahni, sklopi oči , kao da je san , a onda pogledaj , vidjet ćeš nesklad boja i reljefa i pomisliti na pijana Boga kako teturajući stvara ovo malo zemlje i neba što nas vežu.
Dođi mu u podne u ljetnu žegu spusti se do centra pa gledaj kako asfalt titra i zrak gori , a tebe milina hladi i iz oka ti se otme suza ko jutarnja rosa.
Dođi mu u predvečerje , spusti se niz stari pazar pa opucaj pogled ka Matokitu , da vidiš nijanse narančasto crne i poželjećeš da ti to bude zadnji pogled kad izmiren s Bogom i ljudima kreneš putem vječnosti.
Dođi mu u noći , najcrnjoj dubokoj noći iz kojeg god pravca hoćeš i sjedi u park kod osnovne škole pa pričaj s gradom . Reci mu kako si ? Šta ima stari ? Pitaj ga , jer grad te sluša , doživljava te , od prvog plača bdije nad tobom , a ti neznaš kakvog prijatelja imaš.
Reci mu brige , terete tuđine koje nosiš , reci mu ljubav, jer grad je ljubav , grad je slika u grudima.
I evo dok ovo pišem sa Humca zvone zvona svetom Anti u čast , uskoro će hodža sa Gožulja s minareta molitvom pozvati vjernike da je vrijeme iftara.
Ljubuški je to bolan , kamena gromada opasana dračom u srcu stisnuta za vječnost.
S.P.G.
gradu u lipanjsko predvečerje ‘18.
Slaven Paća Grbavac